Nova Istra

24 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Stijepo MIJOVIĆ KOČAN ništa o brodolomu našega broda, ništa o tomu gdje smo i zašto smo sada nasuka- ni, samo puka svakidašnjost, opće olajavanje neprilika i strahota na njegovu poslu, stalna prijetnja otkazom, s kojom liježe i s kojom se budi, ili iznošenje svaki dan sve brojnijih javnih izopačenja i bruka, a naša obiteljska priča – to nikako. – Brodolom vašega broda, kažeš. Mirjam je to metaforizirala u„Brodolom sretna svijeta“, njezina ranijega svijeta, njezina bivšega života, ona ga je na svojemu moru preživjela prije tebe…Nego, reci ti meni tko je bio kapetan toga broda koji je doživio brodolom? – Hoćeš reći da sam to bio ja, glava obitelji, njezin gazda i gospodar. I – ako je brod potonuo – zapovjednik je odgovoran? Istina je, ali samo donekle. Ako kapetan samo „drži timun“, a žena iz pozadine kvoca „sada livo“, „daj desno“, „smanji brzinu“, onda je to isto kao „jedna zemlja, a dva gospodara“, stalan strah od svega i napetost, to je„jedan brod, a dva kapetana“, plovidba je nesigurna i opasna i kad je mirno more i utiha, a nekmoli u burama i olujama, a bura i oluja je bilo, o – itekakvih. – Na primjer, reci primjer! Kada si odlučio napustiti brod i pustiti ga da udari u bilo što ili da se naprosto izvrne i potone u valovima, skupa s vlastitim sinom, kada i zašto? – Nije to neka usamljena odluka, godinama su se gomilala neraspoloženja, tje- skobe, mrzovolje, nesporazumi, svađe, sukobi…Možda je kap prelila čašu prvi put u samim počecima. Bila je još studentica, ja još student, otišla je jedan ljetni mjesec s djecom u neko tadašnje socijalističko odmaralište u Istru, kao pomoćna odgajatelji- ca, čuvarica djece na kupanju, a kada se vratila, ja sam joj na željezničkom kolodvoru poletio u susret, no ona je ustuknula, izbjegla poljubac, „ne tu, ne sad“, neka sjena preletjela joj je licem, nisam mogao ne zapaziti tu izdajničku prikrivenu grimasu, ni to kako joj je pogled pobjegao tamo prema onom koji se osvrtao na nas… – Toga ljeta sam je prvi put prevario, sa silnim osjećajem krivnje i kajanja. Kad može ona, onda… Premda je negirala, iako je ponavljala da „ništa nije bilo“ s tim propalim slikarom,„tako, pričali smo“, ali tople su srpanjske noći, tijela gotovo posve obnažena, jedno blizu drugoga, mladost nezaustavljivo soči, tjelesna žudnja se napi- nje, mekana je i suha borovina uz dječje odmaralište…Ja sam pak slučajno naletio na svoju srednjoškolsku ljubav, sada također studenticu, već udanu za nekoga drugoga, zapravo je ona mene odvukla u krevet, ali – ja sam pristao, u tim okolnostima… – Najteže je prvi put, i ukrasti i prevariti. Ukrao nisam nikada nikomu ništa, a pri prevari bio sam omamljen i prije, a osobito nakon što sam gospođu ispratio njezinu mužu… Osjećao sam se izdajnički, jadno, nepošteno, usuprot okolnostima, to jest stanovitoj osveti za nevjeru…Kasnije sam sve to obavljao bez ikakvih osjećaja, osim tjelesne privlačnosti, osobito s maturanticama, dok sam nekolike godine bio sred- njoškolski nastavnik, ali nikada s maloljetnicama i nikada iz interesa, birajući dobre