Nova Istra

23 Stijepo MIJOVIĆ KOČAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST može danas, već je vani, ili – upravo ide na posao – jer radi u smjenama – ali, budemo se našli…Zadnje je bilo: doputovao mu je Dražen, koji živi čak u Kuala Lumpuru, dugo se nisu vidjeli, a gimnazijski su prijatelji… Opravdano, uvažavam. A zapravo, razlog nazivanja i nije bilo nešto u vezi sa stanom, to je upalo u stanovitu kolotečinu, ne zna se kolika je zapravo pričuva ni kako je povećati, a nužno je, jer nema dostatno ni za kakve popravke, ovlašteni kućepazitelj i sam ima problema s propisima, za tu zgradu zaduženi službenik u nesporazumu je sam sa sobom… Uobičajene zapreke sa svakom nakanom u Hrvatskoj, ako pritom imaš posla s državnim službenicima, za sve se treba iskilaviti dok se išta obavi, ako se uopće i obavi. Anything but Croatia ili skraćeno ABC, svugdje osim u Hrvatsku, već je to u poslovnomu svijetu poznato, ističe danas u novinama oporbeni saborski zastupnik, kritizirajući sadašnju vlast i dojučerašnjega sebe; među neukima i nekompetentnima, a grabežljivima i sklonima lupeštinama – svaki poštenjak strada, svaka plemenita nakana mre. – Razlog je bio da ga vidim, da ga dotaknem, da ga poljubim, da pokušam s njim otvoriti temu našega odnosa, našega slučaja, ali… – Ali što? Hajde, reci! Upri junački i gađaj odmah „u sridu“; što je posrijedi? Još jedanput ste se našli i još jedanput – ni o čemu niste razgovarali. Bistrili ste dnevnu politiku, sve te pretjeranosti i gluposti oko postavljanja pozornica za govore, pjeva- nja i plesanja u čast – još jednoga gubljenja hrvatske državne samostalnosti, tu na Trgu, praktično pod prozorima vašega stana, kao dva slučajna znanca kada se nađu u gradu. Zašto? Bojao si se? Čega? – Toga da se naprosto ne digne i ne ode bez riječi čim ja spomenem nešto u vezi s našim odnosom, rasapom obitelji, razlogom mojega odlaska… Bilo s čim što dira bolna mjesta… on se naprosto digne i uzrujano ode. Napravio je to već nekoliko puta. Jednom sam mu, na prijelazu proljeća u ljeto, donio trešanja nabranih u Voć- njaku, sa stabala koje smo Mirjam i ja sami zasadili i koja su došla na rod. Dao sam mu najlonsku vrećicu s krupnim sočnim voćem pa smo otišli do banke, prije nego odemo sjesti negdje na piće; ja sam trebao podići neki honorar, uzeo sam na auto- matu broj – bankomatom se u načelu nikada ne služim – sjeli smo na izdvojena dva stolca čekajući na moj skori red. Počeo sam nešto u smislu: „…znaš, trebao bih ti jednom to objasniti; tvoja mama i ja…“. Nije mi dopustio dovršiti rečenicu. Vrećicu s voćem više je bacio nego spustio na pod, digao se i užurbano otišao. Kao šilom uboden. Bez pozdrava, bez riječi. Neki okolni zamijetili su to i čudno me gledali, bilo mi je silno neugodno…Nazivao sam ga odmah mobitelom. Nazvao ga navečer, sutradan, prekosutra… Nije odgovarao, nije se javljao ili je isključivao telefon. Ako hoću da ostane, da porazgovaramo – moram spominjati samo nešto u vezi s nečim toga trenutka u središtu pažnje: stan, popravak, prodaja, pad cijena na tržištu sta- nova, manjak valjana kupca... Ništa o sebi, ništa o njemu, ništa o njoj, ništa o nama,