Nova Istra

227 Stijepo MIJOVIĆ KOČAN OGLEDI I ZAPISCI i humanoj) vjeri, u svojoj ljudskoj dobroti i vjerničkoj smjernosti, ima li je – mogao prepoznati upravo to: smjerna vjernika i dobra, dakle duševna čovjeka kakvim se Božidar Petrač pokazuje u ovim stihovima. Svačija je dobrota dobra, ako jest do- brota, bez obzira na vjeru – tako nas uči naša vjera u izrijeku „ljubi bližnjega svoga“; toga „bližnjega svoga“ nigdje se ne određuje ni rodbinski ni vjerski ni nacionalno niti ikako inako: to je u biti katoličanstva – njegova sveobuhvatnost. (Katoličanski = sveobuhvatno, opće, svačije moguće..) 2. Kakva je to knjiga, o čemu? Njezin je naslov neobičan i dug: Cedulje sestri Klari nađene u književnoj ostavštini brata Teodora i druge pjesme . Predgovor daje objašnjenje.„Upredvečerje spomen-dana sv. Franje, u čišćenju pod- rumskih prostorija u Vojnovićevoj ulici u Zagrebu, novi stanari pronašli su neveliku književnu ostavštinu stanovitog gospodina Teodora P.“, njima „posve nepoznate oso- be“. Međutim, stan je kupljen od vlasnikā koji su ga pak kupili „od Klare K., gospođe dobrano zašle u pedesete godine“. Taj Teodor ih je, dakle, pisao njoj, a slijede detalji: da je rukopis „nervozan“, „bez nadnevka“ („osim domovinskih zapisa“), „na formatu A-4“, da su ti zapisi „nesređeni“, ponekada „nečitki“,„skicozni“,„nedovršeni“, zbog čega predgovaratelj (autor) zaključuje kako nisu bili namijenjeni objavljivanju, da su tek „pjesnička korespondencija Teodora i Klare“. Klara je, naime, kadšto dopisivala svoje riječi uz Teodorove. Dalje predgovor kaže da se ne zna tko su bili ni Teodor ni Klara, iako se to pokušavalo obaznati. „Po svoj prilici Teodor je početkom četrdesetih živio izvan Zagreba te se zaista radi o njegovim pismima koja je slao Klari, ali omotnice nisu sačuvane te se ne zna odkud joj ih je pisao.„Sredinom četrdesetih, prodajom stana, i Klara je čini se, napu- stila Zagreb te joj se gubi svaki trag.“ Iz sadržaja cedulja i spisa dade se zaključiti da su bili brat i sestra, „no isto tako nije nemoguće pomisliti da su bili u kakvoj drugoj vezi“. Budući da ne piše „rođeni brat i sestra“, moguće da je brat bio fratar, a sestra časna? No, to je tek moguća čitateljeva dopuna, a iz sama predgovora zna se da je sve to bilo davno (u prvoj polovici prošloga stoljeća) i da se po zagrebačkim tavanima i podrumima može naći „rukopisne ostavštine što poznatih što nepoznatih autora“. U predgovoru je lako zamijetiti da su Teodor i Božidar jedno ime, ne posve isto, no Teodor je u hrvatskomu jeziku Božidar. Dakle, Božidar P. To nas upućuje na samoživotopis. Međutim, kako je sve to bilo davno (četrdesetih prošloga stoljeća), Božidar Petrač – možemo zaključiti – samo poistovjećuje sebe s onim koji nosi njegovo i ime i prezime. Nevelika zbirka, šezdesetak stranica, u četiri je ciklusa: Cedulje sestri Klari , Fra- njin poliptih ili siromaškov put , Tako svršava svijet i Domovinski spisi .