Nova Istra

22 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Stijepo MIJOVIĆ KOČAN – Govorim ti samo ono što jest i kako jest, kao što i ti svakomu kažeš što je za- služio da mu se rekne: istinu. – Istina, istina? Koliko ljudi toliko istina. – Istina je samo jedna, objektivan je samo Svevišnji, on je istina i Bog, a svaki ljudski subjekt može biti samo subjektivan i pisati samo subjektivno; i tako si učio svoje studente. Nisi li? – Da, ali… – Ne slušam te, ne čujem te! Tamo prijeko na otoku, u Bagu, tvoj je voljeni sin, ti stalno misliš na njega. Sinoć si s Mirjam doputovao u Noval. Hajde, nastavi! Počni već jednom! Odbaci sve, novine, općenitosti; imaš samo sebe i Mirjam, ni jedno još zadugo. Neostvaren odnos Tomislav je, znači, prijeko, u Bagu, na otoku. Između Novala, gradića na kopnu, i Baga, varošice na otoku, Novalu nasuprot, ne- kih je tridesetak kilometara zračne razdaljine, ne više, ali ne vidimo ga odavde, tamo je s druge otočke strane, prema jugu. Umjesto otvorene pučine, odavde se vidi samo suro i visoko otočko brdo, zapravo golema kamena planina bez vidljiva raslinja: Bag je, sa svojom čuvenom i prekrasnom pješčanom plažom, iza te visoke gromade, u zelenoj oazi Bagskoga polja. Prvo hrvatsko ljetovalište na Jadranu; tu je – zbog te bajkovite plaže – i započeo turizam u Hrvatskoj, već u počecima prošloga stoljeća. Bagsku plažu su tada već ovonjali imućni Česi… Tomislav je došao ljetovati u naš stan tamo, otkupljen od rodbine njegove pokojne bake, tu rođene. – On, njegova mama, moja bivša, i njegova žena Karina tamo su trebali dopu- tovati autobusom, u subotu ili nedjelju. Danas je već srijeda; nisam ga još nazvao. – A zašto još nisi? Ne bi li bilo bolje da jesi? – Bi, bilo bi bolje da ga jesam nazvao, ali bi zapravo bilo isto. Mi se međusobno nazivamo samo kada nešto trebamo. Uglavnom. – Da, uglavnom, istina je, ali – i kada si se spremao otputovati u Noval, tjedan ranije, nisi ga ništa trebao, a ipak si ga nazvao i zamolio da se nađete, da se vidite prije ljeta i prije njegova godišnjega odmora. Dakle, u Zagrebu si ga želio vidjeti i bez ičega konkretnog oko prodaje stana, nije li tako? Zašto si ga onda nazvao, a sada ga ne nazivaš, iako je tamo već tri dana, ne pitaš kako je putovao… –Ako baš hoćeš, nazvao sam ga četiri ili čak pet puta u posljednja dva tjedna, uvi- jek da ga pitam ima li kakve novosti oko popravka stropa u stanu, jer bez toga se stan u Zagrebu ne može prodati, ili je li sakupio potpise stanara da se taj popravak obavi; svaki put sam ga pitao hoćemo li se naći na kavi, ali... Uvijek je imao neki izgovor: ne