Nova Istra

215 Željka LOVRENČIĆ OGLEDI I ZAPISCI skim likovima, humor, ironiju, sarkazam, svakodnevni jezik. Parrin je način pisanja prvi javno podržao književni kritičar Ignacio Valente. Godine 1958. objavljuje zbirku La cuenca larga (Dugačka zdjela), nadahnutu či- leanskim pučkim ritmovima kojima se zapravo izruguje. Od 1960. godine Parrino stvaralaštvo je u punom jeku. Objavljuje zbirke: Versos de salón (Salonski stihovi, 1962.), Canciones rusas (Ruske pjesme, 1972.), Obra grue- sa (Sabrana djela, 1969.), Artefactos (Činjenice, 1972.), Sermones y prédicas del Cristo de Elqui (Propovijedi i prodike Krista iz Elkija, 1979.), Chistes para desorientar a la poesía: Chistes para desorientar a la policía (Šale za zbunjivanje poezije: Šale za zbu- njivanje policije, 1983.), Coplas de Navidad (Božićni dvostisi, 1983.), Poesía política (Politička poezija, 1983.), Hojas de Parra (Parrini listovi, 1985.), Poemas para com- batir la calvicie (Pjesme za sprječavanje ćelavosti, 1993.), Prazne stranice (Páginas en blanco, 2001.) itd. Sve su ove pjesničke knjige uglavnom antipoetske. A što je zapravo antipoezija? Književni rod, iako je Parra više puta rekao da on uopće ne piše poeziju, nego samo priča o onome što proživljava (Parra, 1998:35). Antipoezija se od tradicionalne prije svega razlikuje po jeziku. Jer, umjesto profi- njenog jezika klasične poezije, u antipoeziji stvari se opisuju uličnim, svakodnev- nim jezikom uz puno ironije i ruganja. Prema riječima kritičara Marija Rodrígueza Fernándeza, antipjesnik u potpunosti prekida s tradicionalnim vrijednostima, želi desakralizirati svijet i čovjeka, ruga se svemu oko sebe i opisuje krajnje besmislene situacije (Parra, 2008:41). Parra sve te elemente vješto koristi, a nametnuo se i svojim konceptom vizualne umjetnosti. Na izložbama koje je upriličio u Čileu, SAD-u i Španjolskoj koristi, kako kaže,„ostatke iz smeća potrošačkog društva koje reciklira. U poeziji pak“, tvrdi, „daje poetski značaj recikliranim rečenicama“. Iznimno snažan dojam izazvalo je djelo s njegove izložbe Obras públicas ( Javni radovi, 2006.), izložene u predsjedničkoj palači La Moneda, nazvano El pago de Chi- le (Naplata Čilea) – naime, prikazivalo je sve predsjednike Čilea, obješene. Iste je godine Parra objavio Sabrana djela (Obras completas) u potpunosti rasprodana na Sajmu knjiga u Santiagu. Teme Parrine poezije Jedno od tipičnih obilježja Parrine poezije jesu osobna iskustva. O tome govori i kritičar Morales (Morales: 2006., 25), koji naglašava snažan utjecaj oca na pjesnika. Često piše o djetinjstvu i rodnome mjestu, gradu Chillánu, Čileu, o čileanskom selu. Rado opisuje pojedine četvrti mjesta u kojima je živio. Prema ocu ima oprečan stav: s jedne strane promatra ga kao sveca, a s druge kao okorjela alkoholičara. Razvidno