Nova Istra

20 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Stijepo MIJOVIĆ KOČAN ali i sam znaš zašto nikada nisi napisao niti prvu stranicu. Kao da su duga stoljeća pred tobom, a ne kratke i jureće godine. A onda se iznenada pojavio „papa s kraja svijeta“ pa su ti i naslov time upropastili, novinari i novine naravno, sve tvoje nedaće su od onoga od čega si živio: od novina. To te pokapa. Sa svime si zakasnio. Jer si književno obrazovan, jer si studirao književnost, jer si doktorirao u književnosti, jer si znao kako ne treba i kako nije dobro, a kako bi trebalo i kako bi bilo dobro – nisi nalazio i stalno si se pravdao: treba li to tebi uopće; zar nisu dostatni stihovi, kritike, putopisi…!? Jer te hvatala strava od toga da dodaš svoju priču milijardama i milijardama njih već napisanih i pozakapanih po svjetskim knjižnicama, jer si ho- dočastio po sajmovima knjiga i grozio se mnoštava ispisanih stranica. Dodaš li i ti svoje – kao da si zapretao sebe u pepeo izgorjelih riječi, u kao piramida golemu i hladnu kjnižničnu grobnicu… I jer si stalno tražio način: kako reći a da ne ponav- ljaš tko zna koliko puta i od kada već rečeno, jer si znao i znaš nihil novi sub sole , ali znao si i da „san u slapu da bi mogo sjati / i moja kaplja pomaže ga tkati“, a znao si i objavio ogled o elementarnom; da je sve rečeno osim tebe, svi otisci prstâ su tamo, osim tvojega, no opet nisi dodavao ni svoj otisak ni tu svoju kap jer ni slapa ni smisla mu nisi vidio, bolje reći – neku svrhu svega toga nisi oćutio, a istinskoga prozno- ‑pisalačkoga poriva – sve bilježiti i time sebe održavati – zapravo nemaš; imaš samo potrebu ponekada nekomu kazati jedino ono što te tišti i žulja ako ne zapišeš, ako se ne oslobodiš toga, što nikako ne možeš izbjeći, pokušati oblikovati umjetninu, to svakako, to jedino – stvoriti „zaokruženu ljepotu“, sve drugo je suvišno, a suvišno je i to, ali moraš. Prezireš skribomane, a oni su pisci, pisci su oni…Konačno, najnovije – pune su ih računalne stranice, tu, kao u komunizmu što se predviđalo, „svi pišu pjesme“, piše svatko svakomu svašta i ništa, književnost se ne razlikuje od brbljanja, brljanje od kokodakanja, a većina ne razlikuje umjetninu od... – Od koještarija! Sve je nijemo blejanje stada, facebook ! Ili ljubić s kioska na naj- jeftinijemu papiru. Većina doista ne razlikuje to od umjetnosti, a umjetnost se u svemu tomu izgubila i zapetljala u sve to, toliko stihova, a pjesme ni jedne, toliko ispisanih stranica, a istinskoga stvaralačkoga djela – rijetko. Jest, većina ne razlikuje, ljudi ni novine ne znaju čitati, sve i kad jesu pismeni, ali većina vlada, površnost vlada, jad neukih, bijeda neoplemenjenih…U tomu skanjivanju – jer koješta nisam htio napisati, a o vrijednosti i svrhovitosti napisanoga sam dvojio – izgubio i vrijeme i sebe u vremenu. – Mirjam se još nije vratila s njezina jutarnjeg izranjanja školjaka, sišao si po novine... A u njima, tebi inače nesimpatičan autor, jer ga držiš idejno zaguljenim i odnarođenim, piše – sve ono što si i ti prije toliko godina već napisao, ali više ne znaš ni gdje ni kojim povodom, ne skupljaš i ne slažeš ništa svoje, osim knjiga, a i njih nemaš sve. Da, napisao si i satiru o hrvatskim povijesnim unijama, ali nije ju nitko