Nova Istra

193 Goran STARČEVIĆ OPTIMIZAM performativnosti (usložnjavanja) kozmičke energije kao poboljšanja kapaciteta nje- zine radne memorije, kako bi se jednoga dana mogao ostvariti veliki exodus , tj. bijeg kozmičke inteligencije iz umirućeg Sunčevog sustava. Leibnizova velika monada, kakvom je ovdje opisuje Lyotard, nije samo jedini istinski nego i jedini preostali Bog modernog racionalizma. Vidimo kako je optimizam s kojim je započelo razdoblje prosvjetiteljstva posve iščeznuo u Lyotardovoj viziji neljudskosti, personificiranoj u velikoj monadi koju od cijele naracije ili ideje humanizma na koncu doista zanimaju jedino naši „prekrasni mozgovi“. Proces ustrojavanja svijeta, koji je Heidegger u predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ nazvao divljanjem racionalizacije, završio je tako da je od čovje- ka kao velike figure i neupitnog subjekta prosvjetiteljskog racionalizma na koncu preostao jedino nesvodljivi ili neuračunljivi ostatak, tj. ono što se u vidu njegove senzibilnosti, rodne određenosti (seksualnosti) i njegove smrtnosti, iz perspektive velike monade, čini kao puka infantilnost . Pa ipak, ta je infantilnost, kaže Lyotard, naša jedina preostala kozmička prilika. Umjetna inteligencija i njezine reprezentacijske mašine, naime, ne mogu nadi- ći svoje temeljno ograničenje, a ono se ogleda u tome da one nužno funkcioniraju prema binarnom ili digitalnom kodu. Nasuprot tome, čovjekov um je nezamjenjiva i neponovljiva analogna sila koja nikada ne funkcionira isključivo po shemi ili kodu. Ljudska je misao refleksivna i nepopravljivo tjelesna, ovisna o čovjekovoj okolini, kao i o posve osobnom iskustvu vremena. Upravo zato što je analogna, čovjekova je misao po svojoj prirodi pobunjenička i patnička. Potaknuta nelagodom i osjećajem nedostatka u svijetu kulture u koji smo bačeni, ona vlastito upisivanje u kulturu zasniva na pobuni protiv svake beživotnosti i petrifikacije. Upravo zato što ne mogu patiti, reprezentacijske mašine nikada neće naučiti misliti. To je, smatra Lyotard, ujedno i jedini razlog zbog kojega nas Velika monada u svom procesu usložnjavanja i skladištenja kozmičke energije na koncu ipak mora poštedjeti. Bez čovjeka, naime, ni tehno-znanstveni um niti njegova umjetna inteligencija neće moći nadživjeti pro- ces entropije. Kompleksni strojevi koji će jednoga dana krstariti svemirom u potrazi za opstankom, žele li i sami preživjeti, morat će za pilotskom kabinom i dalje trpjeti prisutnost jednog nepokornog i, s gledišta Velike monade, posve nepouzdanog de- rišta. Ako je, dakle, prosvjetiteljstvo otpočelo Kantovim zahtjevom da konačno izađe- mo iz vjekovne i samoskrivljene maloljetnosti, tada se na njegovu kraju kao jedini preostali zalog čovječnosti pokazala potreba da po svaku cijenu sačuvamo čistu po- tencijalnost čovjekova djetinjstva. Ono što je nekoć bilo razlogom za sveopći pe- simizam, postalo je jedinim razlogom za kakav-takav optimizam. Ovaj apsurdni povijesni obrat svjedoči koliko je u pravu bio Martin Heidegger kada je u svojim