Nova Istra

19 Stijepo MIJOVIĆ KOČAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST – Jest! Ali i to i ono „za djecu“ nije ni napisano ni objavljeno ni kao tvoje niti da napraviš nešto za sebe, nego nešto za druge. Za domovinu, za narod, za jezik, kojim vlasti redovito manipuliraju, „za sve nas“, za „popravak svijeta“, time si se ti bavio, dobro ti Mirjam kaže: i to si pisao zapravo samo zato da ispraviš nekakvu „krivu Drinu“, da pokažeš svijetu što je ovdje istina, iako znaš da „rijeka teče kako teče“, da ništa ne možeš promijeniti, a opet… Griješiš, svjesno, znam, ne moraš mi to sada reći; svjesno si griješio i griješiš sebi na štetu. I što onda drugo i možeš očekivati nego zatiranje, zaborav, ispadanje iz kolotečina javnoga života…Naravno, nikomu se nisi klanjao i ne klanjaš se, nikomu se nisi dodvoravao, nikada i ni za što, nikomu nisi pripadao pa i kada si bio na nekakvim popisima i u nekakvim članstvima, odmah bi pokazao, a i otkrili bi te – da zapravo nisi „pravi član“, nikada i nigdje, uvijek samo svoj, a zapravo – najmanje svoj jer si htio biti svima na korist i na diku…Nisi li baš ti, usred socijalizma, napisao ono pod naslovom„Ne pripadam i nisam“? Točno, nisi jedan od njih, ni od kojih, i ni s kojima u zajedničkomu kolu! I, eto ti ga na! Ispalo je da nisi na korist nikomu, a najmanje sebi. A zamišljao si svima i svemu dobru i lijepu i pravednu, da – osobito svemu pravednu biti koristan i pritom otvoreno i u lice svima govoriti – što ti misliš i kako ti vidiš da jest. To je tebi važno: kako vidiš da jest, a tako doista i jest, ali – to im se ne smije reći. Ni jednima. Nikomu. Ne tako izravno i ne toliko otvoreno. Pa da ti onda nekakve tvoje „zasluge za opće dobro“ ili „za domovinu“ još i priznaju, ne znam kako si to zamislio: da te hvale i slave jer si im neugodan?! Ne radiš pametno. Evo, spominješ Slovence, domaće Srbe, može ispasti da ih ne podnosiš, a nije tako, prijatelje ne biraš ni po vjeri ni po naciji, i sa Srbima i sa Slovencima prijateljevao si i prijateljuješ uspješnije nego sa svojima, ne podnosiš samo podvale i nepravde, nikoga ne mrziš, nisi isključiv, ni ljudski ni na nekakvoj osnovi narodne pripadnosti. Sam sebe uvaljuješ u nesporazume i sa sobom i sa svi- jetom. Pogrešno. Bedasto, konačno i bedasto, glupo doista! – Jesi li se sada ti ugasio?! Lijepo si me nakitio. Baš si mi prijatelj… – I jesam. Kada ćeš shvatiti?! Ali, ako je nešto glupo… – Molim, molim, u redu. Neka je glupo! Svjesno je tako, tu si u pravu. Takav sam kakav jesam i ne mogu biti drugačiji. Priznajem, tako je kako je, znači nije drugačije nego što jest. Tako kako ti kažeš. Da bih preživio – morao sam novinarčiti. Uništa- vati pisca u sebi. A kada sam novinarčio, to mi je uzimalo čitavo stvaralačko vrijeme. Morao sam se boriti da imam što jesti, da opstanem. Stvorio sam obitelj, valjalo je uzdržavati je… Konačno, evo, upravo o tomu kanim započeti. Ranije zapravo i nisam mogao… – Ranije si ti u više navrata, tijekom desetljećâ, započinjao to o sebi i o svojima, o obitelji, sricao si u sebi nekakvu priču o svojim zanimljivim precima, imao si odavna i naslov:„Čovjek s kraja svijeta“ (ti) ili „Ljudi s kraja svijeta“ (ti tamo, skupa s njima),