Nova Istra

18 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Stijepo MIJOVIĆ KOČAN damdeset i četvrtoj počinjati pisati to što se zove ozbiljna proza, doista – ima li to uopće ikakva smisla, ikakva izgleda, ikakve prigode, ikakve koristi, ikakva ičega – ili nikakva i ničega?! Takva je nakana – nikomu i ni za što. – Čekaj malo, čekaj! Nisi još ni počeo, a već uzvišena jadikovka, već samosaželi- jevanje, već prepoznatljivo tvoje uzdisanje nad samim sobom. Tko ti je kriv što nisi ranije počeo?! Ti, nitko drugi. Uostalom, nisi nikada ni namjeravao pisati nekakva prozna djela. Pisao si što si pisao, napisao si koliko si napisao i sve to negdje jest i nešto je nekomu značilo, i znači... Ma komu znači, ma što znači, ma komu i što može značiti sve to zatrpano u malomu jeziku, u malim nakladama, u malomu narodu gdje se kritike pišu„ja tebi ti meni“ ili po rodijačkoj osnovici, gdje je trećerazredno strano djelo već time vrjednije i bolje od prvorazrednoga domaćeg, gdje se knjižare mogu nabrojiti na prste, a knjiž- nice valjda i ne dosežu troznamenkasti broj, osim onih školskih u kojima je nadvla- dalo ideološko petparačko štivo, iz vlasti u vlast promjenljivo, ili jeftina, djetinjasta – dakle „za djecu“ književnost koju zanima „kako sam popubertetila“, „kak sam se za- ljubila“,„joj, kaj i ti misliš da sam predebela“…kohorte pisalica do u daljinu, sve jedna iza druge, više ih je nego je u Hrvatskoj ikada bilo ozbiljnih čitatelja, uključujući i nadobudne mladice. Ono: dvanaest-trinaest godina, kada se u sve zaljubljuju i sve gutaju…Ali, tako je to bilo. Već davno. Današnji dječaci, pa i cure, u tim godinama ne čitaju ništa, nego zure u računala, a nepismeni su još i u srednjoj školi; muka im je i uzvrpolje se ako se moraju potpisati – vlastoručno. Vladavina samodopadnosti ni nad čim, bezvrijedno kao vrijedno, pomodno kao lijepo, razvikano kao ozbiljno… slično slovenskim kazališnim redateljima, kojih je u Hrvatskoj više nego Slovenaca ima ukupno, a koji izobličuju i uništavaju književna djela na pozornicama, u kaza- lištima koja se još uvijek zovu domoljubno „hrvatska“ i „narodna“, a niti su narodna niti hrvatska, nego njima novčano i odabirno gospodare pametni i domišljati hrvat- ski Srbi, pored jadnih i izgubljenih naših Hrvateka… Oni za sebe duhovito kažu „manje radi, više kradi, skidaj kapu svakoj vladi“, ali ne kradu doslovno, nego mudro, za razliku od ovih naših koji smjesta zdipe ako ikako mogu, čim se ukaže prigoda, u pravilu nespretno pa završe na robiji, potkazujući jedan drugoga; oni su međusobno pouzdaniji, pomažu se, znaju izbjeći nevolje, dovoljno je da su u vlasti ili na nekomu „pravomu mjestu“ te tu biti oprezan, domišljat, pa – „po zakonu“, dok u kazališnim kućama neposredno gazduju novokomponirane dramaturgice, zanimanje kojega i nema, kojega do naših dana i nije bilo, a koje dobru redatelju i ne treba, a to su odre- da polunadarene ili posve nenadarene… – Stani, stani, reci mi gdje se gasiš?! Dosta! Prekini paljbu! Eto, sam si već odgo- vorio zašto još nikada nisi napisao valjan roman, osim onoga „za djecu“… – Jesam, znaš da sam ga napisao, da je laskavo ocijenjen od ozbiljnih pera, da je…