Nova Istra

17 Stijepo MIJOVIĆ KOČAN, Zagreb SIN OTAC SIN Konačno početak – pri svršetku života „Rijeka teče kako teče i drukčije neće teći“, odavna sam svjestan toga, a opet… pro- micale su godine, odnosila su me događanja, izobličilo me vrijeme, izjeli me moji najbliži, oni koje sam stvarao i stvorio – odjednom sam zapazio da su me progutali, jedva se i osvrnuvši na me, ili – i bez osvrtanja… prošao je život. ✻ 1Konačno na da- našnji dan, prvoga srpnja godine Gospodnje, ove, sadašnje, danas, kada se Hrvatsku „prima u Europsku Uniju“, ja – umjesto da stavim crnu vrpcu oko rukava i tako prošećem glavnim gradskim trgom, javno izražavajući svijest o tomu u što smo se uvalili, kao država, kao narod, kako su nas veliki i moćni namamili u stupicu… – Umjesto izlaska na javni trg, povukao si se u svoj vrt; s Mirjam si otišao u Noval, u njezinu kuću uz more, to ste od prije naumili i odredili dan. Napustio si velike i važne zamisli o sebi i o svojemu pisanju i odlučio ispričati samo ono najnuž- nije, najneposrednije, kao da pišeš pjesmu: pripovijest kako je tekla, što više kao non fiction , i ne udugo! I – napisao si, još jutros, prvu rečenicu, „Mirjam i ja sinoć smo doputovali…“ A onda ti se to učinilo glupo, baš kao u petparačkom romanu s kio- ska, banalan početak, tolike si godine čekao da time počneš svoju najvažniju prozu, zar tako, zar to, zar nemaš ništa bolje!? Kao i mnogo puta do sada, stao si. Još ćeš jedanput promisliti koja će rečenica biti prva, o tomu sve ovisi, ili zapravo – ne ovisi ništa, posve je nevažno, samo počni već jednom… A, da, vidiš: pokazao si se pravi ti! Ponovno odgoda. Nastavit ćeš kada se Mirjam vrati s njezina jutarnjeg izranjanja školjaka… Svaki je početak težak, kaže pučka izreka, a ovaj je gotovo pa besmislen. U se- ✻ Dva ulomka iz romana u nastajanju „Sin otac sin“.