Nova Istra

167 Sibila PETLEVSKI OPTIMIZAM Čudila se gospođa Byrne kako to da ju nitko još nije otkrio u prepisivanju, ali ubrzo je „plemenita” potreba da „podijeli” tuđu tajnu s drugima tako što će je unovčiti za sebe, prevladala nad početnim čuđenjem. Shvatila je ona da je zaborav ključna riječ suvremenosti koju živimo. Collier nije bio autor koji je sjedio u zapećku i koji je pisao knjige za ladicu vlastitog radnoga stola. Collier je dvadesetih godina bio autor književne uspješnice. Ali, nema problema. Umeđuvremenu sve je zaboravljeno. Oni koji su nekad čitali Colliera danas su mrtvi. Oni koji ga danas čitaju, ne čitaju gos- pođu Byrne. Uz sve ostalo, za stogodišnje knjige obično se ne plaćaju autorska prava. Kako zgodno! Sve je zaboravljeno. Sve se može prepisati. Sve se može ponoviti: po mogućnosti slabije, kraće, brže, gluplje, baš po mjeri zaglupljenih ljudi koji misle da će umjesto računa za struju u njihov poštanski sandučić doći ček od milijun dolara ako dovoljno žarko zažele da taj ček stigne baš u njihov sandučić. Ako ček kojim slučajem ne stige, sami su krivi. Nisu bili „kreativni”, nisu dovoljno dobro i dovoljno jako vizualizirali svoju sreću. Tako je za nas danas gospođa Byrne oprimjerila Col- lierovu rečenicu: „Gledaj stvari onako kakvima bi ih htio vidjeti umjesto onakvima kakve jesu“. Korisna je to rečenica uzmemo li u obzir da autosugestija čini čuda za ljudsko zdravlje, da fokusiranost na cilj obično navede ljude da, ako su tvrdoglavi i marljivi, djeluju u smjeru ostvarenja cilja koji su odabrali. Takav pristup stvarnosti se, ako se poslužimo stručnom, psihološkom terminologijom, zove „optimistični stil”. Nema ništa neobično u tome stilu koji sve promašaje u životu tumači kao mo- gućnosti za samousavršavanje. Zahvaljujući „optimističnom stilu“ objašnjavanja ne- povoljnih okolnosti s kojima se susrećemo u životu, mi kao ljudska bića nekako uspijevamo preživjeti i u najgorim situacijama. Dakako, pod uvjetom da ne stanemo zatvorenih očiju, nego da doista ustrajemo, i da dok idemo svojim putem , prema svojem cilju , s vremena na vrijeme sagledamo stvari ne samo onako kako bismo ih željeli vidjeti, nego i onako kako bi ih htjeli vidjeti drugi ljudi: oni s kojima mi, sretni vlasnici „drevne tajne“ živimo u braku, obitelji, s kojima se susrećemo u školi, na cesti, u gradu, u državi, i u svijetu. Završit ću ovaj motivacijski dio teksta ulomkom iz Predgovora plagirane knjige koja se zove Tajna , a po kojoj je snimljen i film: „Na svakome koraku i u svakome udisaju Tajnom smo se koristili kako bismo stvarali Tajnu. Doslovce smo sve i svakoga privlačili k sebi. Osam mjeseci kasnije Tajna se našla u kinima. Dok je film osvajao svijet, do nas su dopirale priče o ču- dima. Ljudi su nam pisali da su se oslobodili kroničnih bolova, depresije i bolesti. Neki unesrećeni su prohodali. Neki su čak ustali sa samrtne postelje. Primili smo tisuće izvješća o tome kako su se ljudi Tajnom koristili da bi privukli velike svote novca i neočekivane čekove u poštanskom sandučiću. Koristili su se Tajnom kako bi