Nova Istra

143 Julijana MATANOVIĆ OPTIMIZAM sam silno plakala kad se dječak u kojeg sam bila zaljubljena odselio u veliki grad. A ja sam, još puno noći poslije, osluškujući vlakove i zvuk vaktarnice, maštala kako ću se s njim, kad porastemo, vjenčati. Za rođendan mi je poslao Andersenove bajke. Ne sjećam se je li mi moj otac, onaj koji mi nije ispričao niti jednu bajku, te iste godine darovao Faulknerovu Legendu ili Andrićevu Ćupriju . U školi su me često uzimali kao primjer. Vidiš, ona s takvim životom, a takva ... Slutila sam kako žele reći da usprkos tome što ne živim s roditeljima, što ustajem u šest ujutro i vraćam se kasno navečer, imam dobre ocjene, i što se često smijem. Već sam tada život shvaćala kao tekst iako to nisam znala definirati. Oni koji su mislili da me poznaju tvrdili su dru- gima kako mala iz stvarnosti bježi u čitanje knjiga. Pristajala sam na njihove ocjene. Priznajem, ipak mi je više godilo kada su mi neki drugi, puno godina poslije i puno bliži meni, govorili kako živim književnost. Godilo mi je čak i onda kad bi njihov glas poprimao ozbiljnost dijagnostičkoga gledišta odjevenog u bijelo. Vi ste ona koju mora boljeti, da bi bila sretna . Preseljenja i razvode, umiranja i ratove, zatajivanja i preljube, marginaliziranja i prijetnje izdržavala sam pogledom iz vlastita tijela, iz oklopa čije su stanice zbrajale, množile i uredno izvještavale statističare moje biografije. U jednom trenutku vo- ditelj tima izvijestio me da su sve stanice popunjene. Pružio mi je tablice nakrcane brojkama. Ispod njih je stajala samo jedna, zaključna rečenica, napisana u moje ime: Nikada mi u životu ne može biti tako loše da od toga ne bih profitirala . Tražili su da je ovjerim svojim potpisom. Učinila sam to. Sigurna u ispravnost odluke. Čak sam i dopisala: Priču treba zaslužiti . Statističari su svoje slaganje potvrdili kimanjem glave. Vremenom su slova postala jasnija i postojanija. Samo su brojke izblijedjele. * * * Rječničke su riječi sanjale. Zavidjela sam im. Mene je obećanje dano optimizmu posvema razbudilo. Onaj koji me ne tako davno kristalno opisao pri upoznavanju, te noći nije slao sms poruke. Posljednjih je dana sve razgovjetnije, iako nikada nije pročitao Cvitanov roman, raspravljao o muškom optimizmu pedesetogodišnjaka. Znao je da će uskoro postati, ako ne tema, onda barem snažan motiv, neke moje nove priče. Vjerovao je da ga to ispričava. Nije želio prihvatiti činjenicu da je moje skladište preduvjeta za sreću toliko prekrcano da mi nije potreban još i njegov jed- nokratni milodar. U OBRANU DEFINICIJE – ZAPIS DRUGI Uključila sam kompjutor. U tišini polica, krenula sam u opasni rudnik priča pohranjenih u stanicama moga tijela. Riječ me, ne zaboravljam, zamolila da joj sve zapišem. Zasigurno ni ona, pre-