Nova Istra

136 OPTIMIZAM Irena LUKŠIĆ uporabnoj razini nose ideju antologije, zlatne knjige vremena i prostora. Ideju već proživljene budućnosti. Na internetu, konkretno na društvenoj mreži facebook , književnost je ostvarila ono čemu je od početka hlepila: vječnost, besmrtnost i neuništivost. face i book . Lice koje promiče aktivnost nulla dies sine linea, stvarajući beskrajni tekst uz pomoć skriptora, kako kaže Roland Barthes, osobnost koja je istodobno kreator, moderator i čitatelj nezaustavljivog pisanja. Tekst nastaje protjecanjem vremenske trake, odno- sno pomiče se onoliko brzo koliko često i puno umreženi čitatelji/pisci/moderatori objavljuju misli, citate, kratke oglede, sjećanja, upite, reakcije, molbe, tuđe dosjetke i slične kratke forme. Cirkuliranjem priloga članova internetskoga kružoka stvara se dojam vječnosti, a zapravo FB„knjiga“ operira realnim vremenom: piše se u realnom vremenu i čita, i statusi koji su jednom utisnuti u temporalnu vrpcu prolaze i nestaju s njenim protjecanjem, tj. više se ne mogu vratiti u izvornu postavu. Jednako tako u toj „općoj knjizi“, zapravo pisanju unedogled, ne može se izdvojiti i valorizirati po- jedinačni autorski doprinos. Tekst je svačiji i čita se kao cjelina, kao sve što stvarno teče na slapu zaslona. Pisani fragmenti s multimedijalnim dodacima proširuju polje djelovanja i značenja, obogaćuju poruku fotografijama, filmovima i tonskim zapisi- ma, ali istodobno reduciraju verbalni temelj svodeći ga na riječ ili dvije. Ili čak manje, morfeme. Slogove, slova. Čak i kad se tako minimalistički komunicira, ne možemo govoriti o degeneraciji povlaštene komunikacije, jer cijeli sustav predstavlja nekakav kolektivni mozak u kojemu je naš um tek živčana stanica koja prima signale od umreženih neurona i predaje ih dalje. To znači da ono što je u sustavu – u sustavu ostaje zauvijek, kao neki zaleđeni perpetuum mobile. To znači i da su elementarne čestice života neuništive i da uvijek mogu biti u funkciji. Stoga ispada da morfemi iz naslova ovoga eseja nose stvaran impuls ili materi- jal za gradnju novih, manjih ili većih verbalnih kompleksa: dakle, op kao uzvik pri skoku ili skraćeni naziv za poznati umjetnički pravac, ti i mi subjekt su ili objekt u jednini i množini, za prijedlog i m kao mors, smrt, kraj, ali i metar, more i mjesec. Uskličnici i upitnici umetnuti između morfema signaliziraju dijalog odnosno sinop- sis radnje koja nema kraja, pa čak i kad zemaljski dijelovi kolektivnog mozga bio- loški nestanu. Ljudi, naime, kako tvrdi slavni fizičar Stephen Hawking, nakon smrti mogu živjeti u računalu. Čovječji je mozak teorijski moguće kopirati na računalo i tako mu omogućiti jedan oblik života nakon smrti. Na početku smo imali i epigraf: Vraćajući se izvoru, rijeke se pretvaraju u suze... Složimo li se da je umjetnost ne samo neuništiva nego i u stalnoj potrazi za novim formama, stih iz pjesme Josifa Brodskog Kafić Trst u San Franciscu moramo gledati kao poruku u estetskom koritu: kao sreću, kao suze sreće koje primaju svoje živo- tvorne vode.