Nova Istra

132 OPTIMIZAM Dragutin LUČIĆ LUCE je koje izmišlja, štoviše umišlja utopije. Utopijsko mišljenje, obrazlaže, od Platonove ideje preuzima izgled čistog bitka na koji ne pada ni najmanja sjenka nekog „ne” i „ništa” u prizoru ljudskog stanja izbavljenog prinude i nužnosti, proturječja, nepravdi i porobljavanja, stanja što će ga Bloch okrstiti, kao što je već rečeno, kao totum humanum , ali bez mogućnosti uteme- ljenja u istinskom bitku, u koji bi ljudski život, konačno, ipak imao nekako prispjeti. Od kršćanskog platonizma preuzima nadu, ali tako da se nada ne osniva na „obećanju”, odnosno u „vjeri”. Pa ipak utopija, zaključuje se, iako nešto ništavno – egzistira, svoj ratio essendi nalazi ona još „jedino i samo u faktumu čovjeka koji se nada budućnosti”. Utopist cijelog sebe unosi u ono čemu se nada, on svoje „sadašnje stanje motri očima nade” te otuda, obrazlaže Volkmann-Schluck, ono „afektivno i agresivno, ono ražešćeno što je nadi svojstveno pogotovu onda kad se spas čovjeka stavlja ( isključivo, D.L. L. ) na nadu”. Bi li se već moglo govoriti o nadobudnosti ? No utopije nisu nešto u čije bi se ozbiljenje nada mogla nadati, jer su u ono ništavno preobražene ideje, ono što nigdje i nikada ne bivstvuje. Paradoksalno, upravo je ta „nemogućnost” trajnim motivom privlačnosti, poželjnosti utopije, jer ne zastarijeva jedino ono što„nigdje” i„nikada” ne postoji:„Ono što nije, trebalo bi poroditi ono što nikada neće biti.” – primjetit će, ne bez ironije, Ž. Falout. Jer umišljanje utopija je tu jedino zato da nadu održi u stalnom pogonu prikrivajući besmislenost, besciljnost, uzaludnost sveukupnog bivanja – iščekivanje onoga „još-ne”, ne služi drugomu do održanju onog „momentalnog” ( moment valja razlikovati od trenutka !), uvijek onoga „sada”,„sada”,„sada”… Ako se onih pet koraka na putu zapadnjačke metafizike, odnosno platonizma, kako ih je Nietzsche nabacio u svom pripremnom spisu za Zaratustru , zadrže u jednom, onda se mišljenje u utopijama, izmišljanje, umišljanje, uključujući i inau- guraciju utopija, ima prepoznati kao „pojava europskog nihilizma koji sama sebe ne priznaje i sama sebe prikriva”, drugim riječima kao platonizam koji, poput vampira, i poslije svoje smrti još hoće živjeti. Taj sebe sama prikrivajući nihilizam –„ ne-htjeti- ‑vidjeti to što jest” – dijagnoza je opasne nasljedne i zarazne bolesti u kojoj se zapra- vo ne dâ živjeti, ali ni umrijeti. Istrajavajući u neznanju, odnosno samoprikrivanju svog povijesno-filozofijskog porijekla, umišljanje utopija postaje najopasnija opa- snost, jer najopasnija je opasnost ona opasnost „koja samoj sebi ostaje skrivena”: hi- pohondrija je, naravno, bolest, ali nije li to u još većoj mjeri umišljeno zdravlje ? Zadaća mišljenja koje se još uvijek naziva filozofijom, bila bi, prema Volkmann-Schlucku, u tu opasnost proniknuti da bi se njome ovladalo.