Nova Istra

131 Dragutin LUČIĆ LUCE OPTIMIZAM neka utjeha, zaduženje, imperativ. (Staro sunce u temelju, ali kroz maglu i skepsu; ideja postala sublimna, blijeda, nordijska, königsberška.).” Interpret upozorava da ovaj odsječak obilježava „platonizam u njegovu novovje- kovnom obličju”, onako kako se manifestira u Kantovoj filozofiji: „nadosjetilni svijet nalazi se izvan sve iskusivosti i dokažljivosti, to znači s onu stranu shvatljivosti…” Čovjek je, pak, „zadužen” misliti ga kao postojećeg, jer jedino tako može priskrbiti suvisli temelj svom samoodređenju. „4) Istinski svijet – nedohvatljiv? Na svaki način nedohvaćen i nepoznat . Prema tomu ni utješan, izbavljujući, obvezujući: na što bi nas nešto nepoznato moglo obve- zivati? (Sivo jutro. Rano zijevanje uma. Kukurijekanje pozitivizma.)” Volkmann-Schluck napominje da nas ono „nepoznato ne izaziva ni na kakvo za- uzimanje stava, ni na kakvo Da, pa čak ni na neko Ne”. Život se utemeljuje kao znanstveno ustanovljena, jedino mjerodavna, obvezujuća i osigurana činjenica. Sve ino je ništavno. No treba napomenuti da se tu misli na periodu vladavine pozitivnih znanosti, a ne, barem ne eksplicitno, na „znanost kao znanost” kako se ova javlja u Hegelovu panlogizmu. „5) ‘Istinski svijet’ – ideja, što ničemu više ne koristi, pogotovu, pak više ne obve- zuje – beskorisnom, suvišnom postala ideja, prema tomu opovrgnuta ideja: odstra- nimo je!” Opaža se da prvi put sintagmu „istinski svijet” Nietzsche stavlja u navodnike, naime, riječ je tek još o „navodno” istinskom svijetu, tek „navodno” o ideji… Volk- mann-Schluck će kazati da je u toj vizuri najzad„nadosjetilni”,„istinski svijet”,„svijet ideja” zašao u nešto posve „nedjelotvorno i stoga nezbiljsko, dakle nebivstvujuće”, uz napomenu kako „taj proglas ništavnosti nadosjetilnog svijeta ideja ne nosi isključivo Nietzscheov potpis”. Od umišljene bolesti do umišljenog zdravlja Na ovome mjestu riješen je napustiti Nietzscheovu putanju u njegovu vlastitu filo- zofiju, odnosno u Zaratustru , držeći da je „korakom br. 5” konačno dohvaćeno „po- vijesno mjesto” na kojemu mišljenje u utopijama postaje„vidljivo prema svom izvoru i načinu biti”. Još jednom će ponoviti da se „na kraju službenog puta” od Platona do Nietzschea čovjek našao usred dvostrukog ništa – nebitka ništavnim postalog na- dosjetilnog svijeta (ideja) i nebitka ništavnim postaloga osjetilnog svijeta (realnosti); reklo bi se – pustinje i fatamorgane. Kao to „i”, usred tog dvostrukog ništa, umišlja- nje utopija i njihova inaugurcija sjedinjuju u sebi sve stadije, odnosno korake koje je ono nadosjetilno prošlo na putu svog zalaska u ništavnost. Posljednja mogućnost platonizma da preživi svoju vlastitu smrt, zaključit će Volkmann-Schluck, mišljenje