Nova Istra

130 OPTIMIZAM Dragutin LUČIĆ LUCE istumačena i kao ukronija , dakle i kao ne-vrijeme , izvjesno ne u smislu „vremenske nepogode” ili nečega što se meteorološim rječnikom naziva „prognozom vremena”. Početni dux tog „nigdje”-i-„nikad” opetuje se u Morusovim nastavljačima, u Cabetu, Francisu Baconu, Campanelli, Saint-Simonu, Fourieru, Owenu..., no bez njegove zdrave ironije, duhovitosti kojoj je moguće kumovao njegov prijatelj Erazmo, koji zna da bez duhovitosti nema ni duhovnosti. U našoj literaturi nailazimo na termine „nigdjevo”, „nemjestija”, „nedođija”, „nigdarjevo”, najzad „nigdina” koju prevoditelj V. Premec rabi 1975. uz Sretan grad Frane Petrića, iako se ista mogla pronaći i ranije u pjesmama Josipa Pupačića, no s obzirom na filozofijsko-hermeneutičku dimen- ziju ovog ogleda ne bi škodilo razmisliti ni o riječima kakve su „ ne-umjesnost ” i „ ne- uvremenjivost ”. Nastojeći razotkriti genezu mišljenja u utopijama, Volkmann-Schluck će se os- loniti na Nietzscheov Sumrak idola iz 1888., respective na kratki odsječak Kako je ‘istinski svijet’ konačno postao bajkom. Povijest jedne zablude , dakle na spis u kojemu Nietzsche, koji sebe naziva Anti-Platonom, u šest koraka karikira povijest zalaska europske metafizike koja je za nj platonizam, odnosno povijest zapadanja (Verfalen- heit) ideje koju je Platon „izumio” i svem mišljenju Zapada mjerodavno ispostavio kao ono istinski bivstvujuće. Nakana mu je da svoje, u Zaratustri započinjuće, mišljenje pojmi u njegovoj povijesnoj nužnosti. Volkmann-Schluck oslanja se na prvih pet koraka: „1) Istinski svijet, dohvatljiv za mudaraca, za pobožnog, krijeposnog, – on živi u njemu, on jest taj svijet …” Ideje tvore taj – tumač ističe kurzivom: „ istinski svijet ”. Pa iako su ideje tako preo- bilne vrste bitka da ih samo božanstvo može pripustiti u prisutnost, odnosno u svijet, ljudskome je pod posebnim uvjetima dano da ih sagleda i u njimu se ogleda. Svijet ideja dohvatljiv je„sada i ovdje”, u njemu i iz njega moguće je živjeti jer su upra- vo ideje te koje čovjeku „jamče progled u stvari i pregled nad svijetom” – „spoznaja ideja preuzima vodstvo nad životom kako u javnom, tako i u privatnom”. „2) Istinski svijet, nedohvatljiv za sada, ali obećan za mudraca, pobožnog, krije- posnog (‘za grješnika koji čini pokoru’)…” To više nije Platonova filozofija, napominje Volkmann-Schluck, to je već„kršćan- ski platonizam” – istinski svijet se iz „ovdje i sada” uklanja u onostranost te je „u ovom životu nedohvatljiv”, ali je izabranima – „ obećan ”: „Sada se za čovjeka radi o tomu da gradi na obećanom, da ga se čvrsto drži te da se oslanja na nj kao na ono mjerodavno…, to jest da vjeruje .” Istinskom svijetu se sada „ nada ” kao onom koji je obećan: „nada, koja je u Grka tako skeptično prosuđivana, preuzima vodstvo nad ljudskim opstankom, bitni je rezultat kršćanskog platonizma.” „3) Istinski svijet, nedohvatljiv, nedokažljiv, ne da se obećati, ali već kao mišljen