Nova Istra

13 Freuda, jer on svijest ne dijeli na pod- i nad- svijest, dokučio ne samo ugnjetavanje nego i nekakvu novu inicijaciju koju pojedincu nametne vrijeme ako je preveliko ili preteško. U biti je takve nesvjesne inicijacije, koja zapravo djeluje gotovo zauvijek, pokretati nove inicijative uz nužnost novih inicijala... U tim katakombama, ne samo u jarcima i rovovima velikih ratova, labirintima i kompleksima naše uljudbe izvan nas, nego unutar najpotisnutijih kompleksa krije se tajna šifra modernoga doba. Svatko je može razumjeti ili ne razumjeti na svoj način, djeluje u oba slučaja, u dob- rom dobro u lošem još gore. Što se to pomaknulo u glavi više puta odlikovanom njemačkom kaplaru kad mu je na zapadnoj fronti iza leđa raznijelo stožer neposredno nakon što je dobio povjer- ljiv zadatak? Je li od milijuna eksplozija granata na svim bojišnicama Prvoga svjet- skoga rata upravo ova iznenadna, podmukla praznina u hijerarhiji crna rupa koja je kaplara pretvorila u Führera? Jer mladi vojnik koji je u hipu ostao bez nadređenih, ali s misijom... zvao se Adolf Hitler? Béla Hamvas bio je u apokaliptičnim prilikama istočne fronte toliko potresen da je nakon rata odbio odlikovanje, naučio 17 jezika, udubio se u izvornu mudrost raznih naroda i kultura te na koncu spoznao da je lud svatko tko se ne uskladi s vječnošću. I Kocbek je znao da je čovjek stariji od povijesti i da je jedina prava mje- ra vremena vječnost. No nije riječ o onoj staroj nepromjenljivoj vječnosti koju je zaobilaženjem apsolutnoga vremena i prostora pomogao pobiti i Einstein. Ako je humanost čovjekova značajka svojstvena pojedincu, onda je otvorenost prema me- đusobnosti i usmjerenost prema drugome ono više, ona humanost... Slike iz snova su, ako ih znamo pročitati, inicijali bez inicijacije, početni tekst koji otvara i podržava život, daje prostoru prostor i vremenu novi glas. Jesmo li unuci svojih djedova koji će biti u stanju „otvoriti katakombe u bratovu srcu“ a da u ime bratstva ne zaborave sestre i kćeri... jer ne samo pred vratima, i u literaturi im je ponekad dobro priznati prednost. Nije slučajnost da se u suvremenoj lirici upravo pjesnikinje koje nisu dobile prastaru patrijarhalnu vojnu inicijaciju propituju o pri- rodi rata koju nije moguće ni dobiti ni izgubiti iako već jako dugo gubi snagu.„Sve je samo hir, hir, hir...“ pjeva Josipa Lisac. Dok na prsima pijetlova bude raslo perje... ne će više biti junačenja i odlikovanja na prsima, ne će biti odličja. Hir će biti prevladan i ne će više biti potrebno junake slati u Haag. Rat može biti veliki ili mali, dok mir nema tu vanjsku dimenziju jer najveći je mir ujedno i najmanji, onaj unutarnji, srčani koji ti nitko ne može oduzeti. Možeš biti priseban samo ako si pri sebi, smiren i umjeren... Srčanost nije važna samo izvana, bitna je iznutra. Bez srčanosti nema srdačnosti, dok srce mora i može biti... Sa slovenskoga preveo: Goran Filipi, Pula VELIKI RAT I NIŠTA MANJI MIR Janko ROŽIČ