Nova Istra

126 OPTIMIZAM Dragutin LUČIĆ LUCE je amfibolična – da je nada neki netko bila bi doppelgänger , štoviše dividuum , kako je Nietzscheova Pandora, „šarmantna ruska grofica” Lou von Salomé, nazvala svog nesuđenog Epimeteja u prvoj intelektualnoj biografiji ovoga tragičkog mislioca s „dvostrukim dnom”, „dvostrukim pogledom”… Nada pruža razloge za utjehu, ali i očajanje, za optimizam, ali i pesimizam, za vjeru u stalno napredovanje, primjerice „svijesti o slobodi” (Hegel), ali i za totalni slom jedne takve ambicije, s nje se nismo ubili, a opet ona nas može odvesti u smrt. Nada je opasna igračka kojom se poi- gravaju sanjari. U zaboravu da onaj isti komadić kopna na Afričkom rogu koji zovu Rt Dobre Nade, Španjolci koji su ga prvi i oplovili, nazivaju Cabo Tormentoso… Od svog mitskog prapočetka nada je opredijeljena kao „varljiva nada”, kao op- sjena, kao fatamorgana…Upravo u kritičkom izdanju Kritike čistog uma , u poglav- lju Amfibolija refleksivnih pojmova , Kant se fatamorganom, uz sjenu, poslužio kao metonimijom onoga što će nazivati ens imaginarium ili nihil privativum , odnosno privativna negacija – ono nešto kao ništa . Na spomen fatamorgane, pak, pomišlja se uobičajeno na pustinju, jedno kao da ne ide bez drugog. U tom pogledu, u Ni- etzscheovom Zaratustri – usput, nije skrivao svoju mrzovolju spram prosvjetitelja iz Königsberga – nailazimo na aforizam sračunat na brzi efekt: „Pustinja raste. Teško onom tko pustinje skriva.” Gotovo da je mogao objaviti: Pustinja raste. Kako raste pustinja, tako raste i fatamorgana. Zvuči poput opomene: kad pustinja naraste do totalnosti i fatamorgana načelno može postati totalnom. Štoviše, apsolutnom. I postala je. Tako reći. In spe … U aforizmu koji je nastao upravo u periodi sazrijevanja Zaratustre , te se nadove- zuje na spomenuto mjesto, u spisima iz ostavštine sabranima pod naslovom Volja za moći klasificiranom kao & 585 ., Nietzsche u liku nihilista parodira europski nihili- zam te kaže: „Nihilist je čovjek koji o svijetu kakav postoji sudi da bi trebao ‘ne biti’, a o svijetu kakav bi trebao biti sudi da ‘ne postoji’”. Martin Heidegger u objavljenim, zapravo neodržanim predavanjima Nietzsche I/II spomenuti aforizam komentira na sljedeći način: „Ovdje u dvostrukom nijekanju biva ipak naprosto zanijekano sve. Prvo postojeći svijet, a potom jednako ovom postojećem svijetu poželjni nadosjetilni svijet, ideal.” Naime, Nietzsche hoće prikazati kako je odstranjivanjem onostranog odstranjen i ovostrani svijet, otklanjanjem istinskog i onaj lažni. Što još preostaje? Ako još uopće nešto preostaje? Mišljenje što umišlja utopije I Nietzscheov izrijek i Heideggerov komentar zadržavaju stanovitu dvosmislenost vis-à-vis mogućnosti koje se u tom intermezzu svjetova, u tommeđuprostoru/među- vremenu između dvostrukog ništa još pružaju (post)modernom čovjeku zapalom u