Nova Istra

125 Dragutin LUČIĆ LUCE, Zagreb UMIŠLJANJE UTOPIJA KAOMODUS EUROPSKOG NIHILIZMA “Od svoga mitskog prapočetka nada je opredijeljena kao varljiva nada, kao opsjena, kao fatamorgana. Nada pruža razloge za utjehu, ali i očajanje, za optimizam, ali i pesimizam, za vjeru u stalno napredovanje, ali i za totalni slom jedne takve ambicije, s nje se nismo ubili, a opet nas može odvesti u smrt. Nada je opasna igračka kojom se poigravaju sanjari.” Kako raste pustinja… S nadom se mitskom čovjeku otvara dimenzija budućnosti. Ali i zatvara. Nada je suspektni dar bogova, pa premda preporuka glasi da se darovanom konju ne gleda u zube, ipak je razborito raspitati se o kakvom je grlu riječ: o Bukeffalu, po kojemu je i jedan kasnoantički polis dobio svoje ime, ili istoimenom advokatu Franza Kafke, o kasaču ili galoperu, rasnom konjiću s Kajzerice ili Careve Ćuprije, ili pak drvenom za ljuljanje, dobrom konju za kojim se diže prašina ili teretnoj kobili koja izvlači ogrjev iz šume, araberu iz skandinavskih križaljki ili šahovskoj figuri koja se naziva i skakačem, poniju, mustangu, lipicancu ili Trojanskom konju iza kojega se, kako izvještava Homer, kao ispred i ispod Angelusa Novusa Paula Kleea i Waltera Be- njamina ne podiže samo prašina, nego ruševine, more ruševina, plač i škrgut zuba, i prastara opomena: Čuvaj se Danajaca i kad darove nose? Naime, mitska pripovjest o Pandorinoj kutiji , sa svim svojim kasnijim izvedeni- cama, poziva na dužan oprez, jer nada, naime, ipak ima Janusovu glavu , dvolična je, dvosmislena, chiaro-scura, dvojbena, paradoksalna, pa i apsurdna, najzad nada