Nova Istra

123 Vesna KRMPOTIĆ OPTIMIZAM optimizam – optimizam se u takvoj sredini definira kao maloumna i pomalo opasna iluzija, kao samozavaravanje i bijeg od zbilje. U optimističkim pak družinama re- akcija na pesimizam ima ton tješidbe i bodrenja, i navođenja ohrabrujućih primje- ra – ponekad i stava podcjenjivanja pesimista kao nedoučenih, ili kao društveno (profesionalno) neostvarenih pojedinaca. Poneke društvene skupine, navodno one u predjelima dalekog sjevera, njeguju pesimistički prilaz životu, smatrajući takav prilaz realizmom. Možda je već rečeno, ali vrijedi ponoviti, naglasiti, da su mir i spokoj i vedrogled stanje svijesti – to jest stanje neupitnog dodira sa sobom, s vlastitim razlogom i suštinom . Taj dodir sa sobom preduvjet je i dodira sa zbiljom, istinom, stvarnošću, s očitim ili nevidljivim zbivanjima. Istina, stvarnost, nju pak možemo usporediti s malopri- jašnjom metaforom čovjekove zbilje: s morem, oceanom. A more, ocean, u trenutku rađa bilijune valova širom svijeta, valova koji su svi bez iznimke potomci i izrazi majke-i-oca-oceana – bili ti valovi majušni ili gorostasni. Val stoga nije samostalna i posebna pojava, koja onda nasrće na drugi val, koji potom brani ugroženu mu valnost, svoj naoko posebni lik i šum. Kao što je svijest temelj i poveznica svih ljudi širom planeta, more nudi istu sliku s valovima, bili oni atlantski ili pacifički, mediteranski ili aljaskanski, divoliki ili patuljasti. Sve je to poprilično shvatljivo – valjda i prihvatljivo – kad se ispjeva, usklikne, na- crta, otpleše. Kad ostane unutar korica knjige pjesama, ili eko-studije, ili na daskama kazališta. Kad se prepriča na sijelu povjerljivih klupskih i družinskih razgovora. Ali u svakodnevici najčešće zazvuči djetinjasto, smiješno, pomalo dosadno; u nekim sre- dinama čak i opasno. Naučiše nas živjeti bez čuđenja Rat niti započinje niti prestaje na bojnom polju. On započinje, traje i prestaje u psihi ljudi . Povremena vidljivost i vanjština te unutarnje agresije su bombe i logori, otimačine i raseljenja; njezin su trag osakaćenost duševna i tjelesna, lom vjere, krivo- tvorenje povijesti, čuvstveno sumračje. A jednako tako, svakodnevni su ispadi toga istoga unutarnjega nasilja ulični nemiri, otimačine, krađe, političke svađe, sukobi svih vrsta, naravno, i oni obiteljski. Ta se iskustva – kažu znalci – nose u buduće živote, kao zakonito breme, koje nas snalazi naoko bez razloga. O tome je riječ: ono što nas je snalazilo i što nas snalazi nisu neke zabune, neke nepoznate nam grdobe, iznenadni tiranosauri, već udar, od nas samih dozvan , odnje- govan i pozvan na akciju. A akciji smo ne samo kumovali, već smo je i tajom i javno podupirali mišlju-riječju-djelom. Bila ta reakcija brzometna ili karmički otegnuta. Optimizam – kao uostalom i njegova opreka, pesimizam – stanje je i stav kojemu