Nova Istra

12 podnošljivo je to miješanje prinčeva /ad personam/ i principa /ad rem/), jer taj pucanj nije pokrenuo samo Prvi svjetski rat, on u svakoj eksploziji, u onom kratkom razmaku između pojedinih terora i općim terorizmom, još uvijek odzvanja. Pobije- diti u bitci ne znači dobiti rat jer što se više progoni teroriste to više jača rat protiv terorizma? Čovjekova žrtva čini pojam još tvrdokornijim. Najteža je žrtva „kolate- ralna šteta“ jer je ona u svojoj sljepoći jednostavno sama po sebi tako razumljiva. Već čitavo stoljeće slušamo da su pucnji u Sarajevu bili samo povodom a ne i pravim uzrokom. Prvi pucanj nije ubio Ferdinanda nego Sofiju. Kad izgubimo mudrost, gotovo je sve moguće... Slovenski je pisac Ivan Cankar pak bio u pravu. U Slikama iz snova , koje su objav- ljene 1917. Godine, taj je majstor riječi koji je iza sebe već imao na desetine knjiga s mukom mucajućeg početnika, kako sam veli, opet tražio pravi izraz, koračao po ka- takombama srca, otkidao riječi i rečenice s dna, tako da mu je srce krvarilo zajedno s onima na prvim crtama bojišnice. Na krajnjem rubu, u najdubljem traženju one je- dine riječi koju ne možeš čuti živ, a kad je čuješ znaš da više nisi živ, shvatio je:„Samo onome koji je željan konačne istine neustrašivo posegnuo u vlastite dubine, samo se njemu mogu razgrnuti sve prispodobe i otvoriti se katakombe u bratovu srcu.“ Tek kasnije, kad je ušao tako duboko u sebe, bio je u stanju uvidjeti ne samo dio nego cjelinu, ne samo slike koje je sanjao nego „sve prispodobe“, budan kako može biti budan samo čovjek koji gleda preko ruba: „Na stotine tisuća ih gine, vidiš li ih? Ne vidiš ih, nisi još ni jedne jedine suze prolio za njih. Da te zaboli zub, bezumno bi trčkarao amo-tamo po sobi, uzdisao bi i psovao. Preveliko je vrijeme, zato te mi- moilazi; tek će tvoj unuk drhtati i vrištati, plakati i smijati se. Sve što jest jest preko mjere; pogled je zastrt, srce je otupjelo; čovjek gleda silne fantome ne raspoznajući im oblika i ne razumije njihovu grozomornost i golemost; u strahu se skrije u tijesnu ljušturu boli koja mu je bila namijenjena i koju može svladati.“ Sazrijevajući nije griješio u svojim pogledima. Ne samo očevi i sinovi, tri su na- raštaja bila potrebna da bismo shvatili kako je bio u pravu kad je napisao „tek će tvoj unuk drhtati i vrištati, plakati i smijati se“. Preveliko vrijeme koje se ne može smjestiti u formule u srcima ostavlja pustinju... Da se o pitanjima srca, osim u bol- nicama, više ne piše i ne govori ni do danas, nije samo stvar preživjele romantike ili posebnoga ukusa suvremenoga urbanoga čovjeka. Upravo je taj ukus posljedica pe- čata, tako vrućeg pečata koji je nešto najbitnije spržio i prognao za duga desetljeća. I najudarniji hitovi rock'n'rolla, koji i danas bučno kotrljaju stijene, uglavnom pjevaju o slomljenim a ne o zacijeljenim srcima. Disco, techno-pop i rave sve manje spomi- nju srce. Čak se i lirske pjesme ljubavi još samo letimično dotaknu. Je li ovo bježeće vrijeme ubogo i zato što više nema pravoga milovanja? Je li to uzrokom tolikom bježanju i izbjeglicama? Da beg nije Bog znao je već i Prešeren. Cankar je dublje od VELIKI RAT I NIŠTA MANJI MIR Janko ROŽIČ