Nova Istra

119 Vesna KRMPOTIĆ OPTIMIZAM Pa kad se sjetimo što-i-tko smo, tu je i odgovor na pitanje gdje smo, čiji smo, kakvi smo, te kuda i kamo i zašto idemo. Taj je vidik-odgovor (tko smo) ne samo podloga naše opće slike svijeta, već je i, ponavljam, podloga naše procjene gdje smo, čiji smo i kakvi smo – mi, pojedinci, pojedinačnici. Sveukupno, riječ je o spoznaji, o udivljenju i o optimizmu, kojim zrači taj usklik, ta slika, taj podsjetnik našega stanja i zbivanja. Mistika? Fantazija? Ne odlazimo od naslovne usklične metafore, jer nam valja naglasiti da je ona (ta metafora) definicija ne samo nas, valova, već i sveukupne slike stvarnosti, mora. Sjeti se vale da si more – o kakvomu se zapravo savjetu radi, odnosno čega bi se čovjek trebao sjetiti, s čim se sresti i poistovjetiti, u čemu se prepoznati? Drugim riječima: što je valu more? Za ispomoć može i obratno pitanje – što je moru val? I naposljet- ku, trećim riječima, pitanje koje izranja iz svakoga od gore navedenih upita: a što je more? Možda će se nekima učiniti da zalazimo (bježimo) u mistiku i fantaziju. No što se tiče mistike i fantazije... što drugo nude obzori i istraživanja mikro-i-makro fizike, nego mistiku i fantaziju? Nije li Tesla bio prvorazredni vedantist? Nije li, susrevši se sa Svami Vivekanandom, prepoznao kolegu? Nije li u pojmovima prane, kalpe i pu- ruše (iz starovedskoga pojmovnika) razabrao zakrinkane pojmove moderne fizike? Nije li Einstein, nije li Eddington, nisu li toliki...? Nije li fizičar hrvatski, a svjetskoga značaja, Davor Pavuna, također vedantist i mistik? Stvarnost je pre-nezamisliva, pre-nepredočiva, pre-neiskaziva da bismo ostali pri skučenijim pojmovima od metafizičkih. Ovdje ću navesti nadahnuti stih iz staro- indijske Jađur vede , stih kojim se opisuje ono konačno. Rečeno je: ta jedina istinska stvarnost je ona od koje se „i riječ i misao vraćaju neobavljena posla“. Nije li to naj- točnija slika-definicija te stvarnosti? Vrijeme je da se slika stvarnosti sagleda očima vedskih rišija ili tao-te-kingovaca , odnosno metafizičara i mistika širom svijeta i vremena, onih koji su skrajnuti kao neozbiljna skupina – skupina kojoj će vladajuća koncepcija dopustiti da pomalo pleše, da povremeno zgranjava i drma umom publicuma, ali je neće unijeti u zadani službeni program. Rekla bih da je stanje sebespoznaje samo po sebi... 1. ushit i spokoj čovjekova bitnog otkrića – tko je, čiji je, kakav je, gdje je. Možda i onoga otkrića „zašto je“. To, dakle, nije stanje časovitog skoka, uspjeha, proniknuća, susreta, nekoga znakovitog i neobičnog događaja,