Nova Istra

116 OPTIMIZAM Branko ČEGEC što imamo, što smo se dokopali nečega. Spremni smo danima čučati ipred dućana i čekati novi model mobitela, samo zato da bismo bili prvi među robovima. Što se dogodilo s otporom, toliko vidljivim u vremenima starih, tradicionalnih, političkih totalitarizama? Bojim se da je i on danas postao samo poza, manekenski aktivizam protiv navodno stvarnih neprijatelja u razvidno fikcionalnim političkim okolnostima, kojima je zapravo svejedno, pa čak i poželjno održavati zastarjele, nostalgične mehanizme otpora i njegova usmjeravanja prema lutkama na koncu u obličju različitih, najčešće posve karikaturalnih figura, atraktivnih za medijske rela- tivizacije, jer cilj svarnoga otpora prema virtualiziranom neprijatelju nipošto nije lako odrediti. Odnosno, ako i bude prepoznata relativno stvarna pozadina neke od predstava za javnost, vrlo brzo postane jasno da je riječ o posve beznačajnom kraku, koji je žrtvovan kako bi se zaštitila središnjica, za koju se nipošto ne bih usudio tvrditi da nije virtualna, odnosno da nije također proizvod posvemašnje fikcional- izacije. Problem je u tome što joj prevelik broj ljudi odano služi i što se njezinoj moći bez otpora prepuštamo. A u totalitarnim je društvima, ako i to nije anakronizam, otpor bio ne samo poželjan, nego je bio i dužnost pojedinca. Aldous Huxley mnogo je prije velikih koncepata političkog totalitarizma (fašizma, nacizma, komunizma, socijalizma…), na temelju dotadašnjih iskustava, ali i projekcija napisao:„Možda su sile koje sada teroriziraju slobodu prejake da bi im se dugo suprotstavljali. Ipak je naša dužnost učiniti što god možemo da bismo se suprotstavili.” Ako je danas cilj otpora teže odrediv ili neodrediv, to još uvijek ne znači da ot- pora ne treba biti. Naime, što su mehanizmi porobljavanja„suptilniji” ili teže vidljivi, mehanizmi otpora morali bi biti posvema usklađeni s protivnikovim smjerovima kretanja i spremni na svaku „suptilnost” i „nepredvidivost”. Optimistična projekcija našega vremena bit će moguća onda kada se mehanizmi otpora reaktiviraju i kada se „umreže” jednako kao što su danas umreženi meha- nizmi porobljavanja. Pa naravno da u fikcionalnoj, virtualiziranoj stvarnosti otpor nije moguće us- postaviti uličnim transparentima, galamom i toljagama; Molotovljevim koktelima i suzavcem. Takav oblik otpora danas je samo nostalgija, ponajprije za vremenom kada je takav otpor bio moguć, kada je protivnik bio prepoznatljiv, a to je – ako se želimo prisjetiti – vrijeme političkih totalitarizama. Individualni otpor u to je doba, postupnim „umrežavanjem” prerastao u gerilu, a prvi su rezultati postig- nuti tek kada je potencijal otpora bilo moguće usmjeriti u bitku istim sredstvima, tj. nakon što je gerila uspjela ovladati oružjem protivnika i njime ga, eventualno, poraziti. Mislim da danas ne može biti drukčuje. Možda je velika prednost ovlada-