Nova Istra

115 Branko ČEGEC OPTIMIZAM koji su odavno prestali informirati, ponajviše stoga što su svojim glavnim sredstvima (jeziku, pouzdanosti, vjerodostojnosti, provjerenim novinskim formama…) oduzeli informativni potencijal i pretvorili se u transmisiju novih totalitarnih modela, oda- branog, „voljenog” totalitarizma, koji nas iznuruje u stvarnosti zadržavajući našu koncentraciju, našu pozornost u sferi fikcionalizirane sreće nesmiljene potrošnje, softveriziranih života i talačke nemoći u verigama banaka i njihovih manekena u temeljito zahrđalim institucijama tzv. vlasti, koja odavno ne vlada nego, baudrillar- dovski rečeno, simulira vladavinu, poput talaca pokajnika, koji su sami sebe uspjeli uvjeriti u dobru trgovinu, tj. otkup vlastite slobode. Govorim, naime, o mehanizmima zavođenja u funkciji uzurpiranja prostora in- dividualne slobode i podjarmljivanja marketinškim zakonitostima prodaje bilo čega za najvišu cijenu koju je moguće postignuti u određenom trenutku i određenom kontekstu. Baudrillard kaže: „Zavođenje je ono što diskursu oduzima znacenje i okrece ga od istine.” Kao što sam već spomenuo, u pozadini podjarmljivanja da- nas ne stoje ideološki obrasci, nego isključivo mehanizmi proizvodnje novca za sve manje vidljiva središta moći, u ime kojih paradiraju sve lošiji manekeni, političari bez identiteta, bez karizme i čitljivoga političkog projekta, jer taj bi politički pro- jekt, baš kao i dominantan identitet ili karizma, mogli samo smetati u posve obezličenim strategijama ucjepljivanja potrebe za inače posve nepotrebnim i bes- korisnim proizvodima, u širokom rasponu od političkih koncepata za jednokratnu uporabu uoči navodno slobodnih, demokratskih izbora, do najrazličitijih gadgeta i tobože važnih pomagala, koji bezočno harače po posve istim područjima, suma- nuto se preklapaju i međusobno istiskuju, a mi smo, potpomognuti disciplinama oslobođenim bilo kakve odgovornosti, lišenim etičke dimenzije kao balasta, poput marketinga npr., uvjereni da su nam oni nužni i da je život bez njih posve besmislen, a vjerojatno i nemoguć. Kako smo, međutim, živjeli prije dvadeset, trideset ili pedeset godina? Mislim na nas koji smo to razdoblje preživjeli, u okruženju tadašnjih političkih totalitarizama sa stvarnim ili tinjajućim otporom prema njima, u svakom slučaju – s otporom? Po- litički totlitarizmi koristili su represivne potencijale, vojsku, policiju i tajnu policiju, e da bi očuvali neki ideološki projekt, navodno lijevi ili navodno desni, zato što se nekako trebalo orijentirati. Danas, međutim, takva vrsta orijentacije nije moguća, niti bi ona imala ikakvog smisla, zato što novi totalitarizmi ne trebaju niti vojsku ni policiju. Oni kljucaju naša jetra, ali i naš mentalni integritet u svakom trenutku, vidljivo ili nevidljivo, nevjerojatnom količinom informacija, nakon kojih nam ne tre- baju batine za uvjeravanje, nakon kojih ne trebaju tamnice da biste ostali doživotno zarobljeni. Štoviše, i zarobljeni i porobljeni, jednako pod tmurnim oblacima kao i za najsunčanijig dana. Novi totalitarizam podnosimo sa smiješkom na licu, sretni