Nova Istra

111 Josip CVENIĆ, Osijek OPTIMIZAM KAO FILOZOFIJA ODRŽIVOSTI „Onaj koji je u potpunosti pobijedio pesimizam jest Isus Krist, on je krenuo poput Sokrata, njihove su sudbine dijelom slične. Obojica poučavaju mladež i narod i obojica zbog toga bivaju osuđeni na smrt.“ Optimizam nas je ovdje okupio, ne samo zato što naslovna tema Pulskih dana eseja ove godine nosi isti naslov, nego i zato što smo došli s vjerom i energijom održivosti vlastitog života. Da smo slučajno u pesimizmu, ne samo što danas ne bismo bili tu, nego nas ne bi ni bilo. Ali, istina, optimizam se ne može pojmiti bez njegove druge strane, bez pesimizma, oni su u odnosu kao svijetlost i tama. Svjetlosti nema bez tame, gdje bi svijetlilo? Dok bi tama mogla teorijski postojati sama, ali tko bi je sagledao bez svjetlosti? Slično je s pesimizmom, on ne može opstati jer uništava samog sebe. Ono što se naziva pesimizmom u svakodnevnom životu, zapravo je sumnja i skepsa, a pesimizam u svojoj biti troši vlastitu negativnu energiju i nestaje. Zato je optimizam filozofija održivosti, njegova se energija stalno obnavlja i traje. Može se reći da je optimizam Božji projekt. Premda bismo mogli govoriti o optimizmu od prvih arheoloških tragova, ipak u velikim kulturama, kao u starih Egipćana, optimizam je samo za povlaštenu klasu. Jer samo vladajući imali su pravo na zagrobni život. Smrt je, naime, glavni neprijatelj optimizmu, ona prekida održivu energiju. No, budući je vjera bila dostupna samo najvišoj društvenoj klasi, prvi filozof optimizma civilizaciji Zapada jest Sokrat. Podučavao je mladež kako filozofirati i prihvatiti smrt, jer duša je besmrtna. Kao što znate, osuđen je pod optužbom da kvari mladež, osuđen je jer je širio optimizam, i u tom optimizmu on je išao da- lje. Sokrat je odbio prijatelje koji su mu osigurali bijeg iz zatvora dan uči izvršenja smrtne kazne, jer bi na taj način priznao optužbu; radije je prihvatio da sam odluči o trenutku smrti odnosno o prelasku njegove duše u Had i njenog povratka nakon