Nova Istra

11 VELIKI RAT I NIŠTA MANJI MIR odsutno zagledali u prazno kao da ih se ništa više ne tiče, a možda su čak i potiho zajecali, iako junacima, vojnim herojima kakve su poznavali uglavnom iz knjiga, to nekako ne priliči. Nije bilo slomiljeno samo dugo mnoštvo onih koji su se vraćali na štakama, u kolicima ili čak na nosilima, slomljena je bila i većina kojoj barem na izgled ništa nije manjkalo. Tjelesne rane zacijele, a duševne ostaju otvorene. Fan- tomski organi na mjestu otkinutih ili odrezanih udova možda lagano, tek neznatno, peku, dok se fantomi koji kad jednom zaposjednu dušu cijelo vrijeme pojavljuju poput duhova po čitavu tijelu. Stručnjaci psihologije, nove znanosti koja je u to doba bila na samim početcima, simptome su čudnoga ponašanja, koje su tada po prvi put bilježili u tako velikoj mjeri, označili kao „sram preživjelih“. Još je bilo daleko do vijetnamskog, zaljevskog ili balkanskog sindroma, koji danas more povratnike iz vojnih misija. Zar nije neobično da povratnike iz ratova automatski, bez obzira na godine, nazivamo „veteranima“, kao da je rat taj koji ljude najbrže mijenja ne samo u pokojnike nego ih i po kratkom postupku gotovo smjesta umirovi. Jesu li o ratu u zabludi svi, a najviše njegovi najžešći zanesenjaci? Nietzsche koji je tvrdio da je mir samo primirje između dvaju ratova i da ono što ne ubije osna- žuje, umro je dovoljno rano, a još je prije izgubio razum pa je ostao uskraćen za tu spoznaju. Marinetti, neosporni vođa talijanskog futurizma, najprije je na rat gledao kao na„higijenu svijeta“, a kasnije, stupivši u službu fašizma, nipošto nije oprao ruke, nego ih je isprljao. Razvikani D'Annunzio, kojega je u početku čak i Joyce držao jednim od ponajboljih europskih pisaca, na rat je gledao kao na cjelovitu umjetninu koju je u tolikoj mjeri obožavao da je osobno skrojio odore, osmislio zastave, obukao i naoružao vojnike i zaposjeo Rijeku. Njegovo hohštaplerstvo i prelaženje granica bili su prava poduka za mladoga Mussolinija. Barbusse, član francuske komuni- stičke partije, svoje je dojmove s prve linije fronte sažeo u naturalistički roman Pod vatrom , koji je izišao već 1916. Godine, a već je sljedeće dobio veliku Goncourtovu nagradu . Ne mijenja se u ratu brzo samo ratna sreća nego i vrijednostni sustav jer već je 1929. Jean Norton Cru zapisao da je knjiga „uvarak istina, poluistina i potpu- nih laži“. Premda je Barbusse ubrzo posato mirotvorac, ratno ga je iskustvo toliko zaslijepilo da je još sredinom tridesetih, u doba gulaga i najžešćega staljinističkog terora, napisao knjigu Staljin: novi svijet kroz čovjeka . Ni veliki Thomas Mann nije bio iznimkom u poimanju rata. Isprva je podupirao konzervativna nastojanja nje- mačkoga Kaisera, očekujući valjda da će rat očistiti svijet od malograđanske buden- brokovštine. Kasnije je priznao kako ga je tek Prvi svjetski rat prisilio da promijeni svoje temeljne pretpostavke. Tek je kasnije bio u stanju zaključiti da je rat kukavički bijeg od problema mira. Pucanj Gavrila Principa koji je pogodio prijestolonasljednika, Princa dakle, do- vodi u pitanje sva razmišljanja o ratu, i Machiavellijeva „Vladara“ ( Il Principe ) (ne- Janko ROŽIČ