Nova Istra

9 način: „Pojavi li se tračak nade u reinkarnaciju, neću je prihvatiti ako me ponovno smjeste u svijet iz kojeg sam potekao. Glatko ću to odbiti, budu li me pitali... Kada bi me sada netko natjerao da se vratim tamo gdje sam (slučajno) rođen, bilo bi to progonstvo u tuđinu, u nepoznati svijet, premda ja od ostataka toga svijeta i jezika stvaram svoje literarne fikcije, ali sada ondje više čak ni pejzaž nije isti.“ Naprotiv, ovaj je i hrvatski pisac (i pisac nekoliko blizih i bliskih književnosti srodnoga jezika), no zacijelo pisac europskoga formata, o izabranu si boravištu/zavičaju, u stilu one Vlačićeve/Flaciusove „Istria, mea dulcissima patria“ iz 16. stoljeća, baš Istri posve- tio mnoge lijepe i dirljive stranice, a imao je u ovome kraju i nova nadahnuća za, nažalost, nedovršene ili neostvarene rukopise. Istrani, ali i čitav hrvatski, osobito kulturni i književni prostor može s ponosom isticati da je među njima i ovdje živio i mnoge svoje, neke od ponajboljih stranica napisao čovjek ovakvih misli:„Whitman je pjevao da je zavičaj ono mjesto kamo srce vuče i gdje je čovjek gospodar svoj! Kada nekamo otputujem, jedva čekam da se vratim u Istru – srce me vuče, ondje sam gos- podar svoj. (...) ja sam još otprije bio odlučio odseliti se u Istru, tako da to i nije bio egzil, nego selidba i to u kraj koji je za mene imao i neko emotivno značenje, nešto od one ‘ljubavne patnje za imaginarnom domajom’ o kojoj je pjevao Pessoa. Nije to bio egzil, nego povratak. Ili izbor...“ Zahvaljujući piščevim intervencijama u ranija vlastita djela, i „pohrvaćivanju“ ne- kih prethodnih, zahvaljujući dobrome nakladniku i predanome uredniku, već dese- tak godina na hrvatskome izlaze djela Mirka Kovača, čovjeka i pisca koji je odbijao sklapanje ugovora s đavlom ma gdje i ma kakav bio, samo zato da bi se došlo do sebičnog „nečega što se naziva ‘unutrašnjim pomirenjem’“. Bio je moralan, etičan in- telektualac. U Rovinju su se mnogi umjetnici privremeno ili trajno skrasili i napisali neke od svojih ponajboljih stranica, ako je samo o književnicima riječ, poput Šoljana i Kova- ča. Očito je riječ o sredini koja u svojim najboljim trenucima omogućuje višeglasje i raznolikost. Ako Rovinj čovjeku i piscu Mirku Kovaču možda i nije bio baš Pont, u onome klasičnom, antičkom smislu, onda je svakako bio svojevrsni tuskulum duha i kreacije. Vjerujem da će najprije ljubitelji i znalci vrhunske književne riječi to znati cijeniti, njegovati uspomenu na svoga pisca, temeljitije prionuti vrednovanju njegova djela i tako ga održati živim za buduće naraštaje. Otišao je Mirko miran, dostojan i dostojanstven, nedostaje mi njegov vječni osmijeh i onaj lijepi sonoran glas te posebno artikuliran govor koji me toliko podsje- ćao na dio i moje familijarne tradicije. To mu nikada nisam rekao. Ni štošta drugo. I bio je, zajedno s Bobom, blizu kad vam u životu najviše trebaju ljudi i njihove riječi. Ne često, ali sadržajno, iskreno, toplo, srdačno u raznim prilikama. Bio je gospo- Mirko KOVAČ U SJEĆANJE