Nova Istra

8 kada se, politici usprkos, čitalo i pratilo sve vrijedno i značajno, a poglavito izazovni autori i naslovi, najveća vrata moje čitateljske znatiželje, jednoga tada mladca, širom je otvorio upravo Mirko Kovač „Vratima od utrobe“. Bilo je to doba kada smo gutali naslove poput „Grobnice za Borisa Davidoviča“ ili „Časa anatomije“ velikoga Kiša, kada su vrcale, među inima, i neke antologijske polemike, ne samo opasne i opake, nego i one mudre iz pera blistava uma i prejake riječi. Gdje su i gdje je sve to danas i ovdje? Kovaču sam se zatim intenzivnije vratio sada već dalekih 1990-ih, kada se sa suprugom već bio trajno nastanio u Rovinju, po pojavi vodnjanskoga, ali sada dvo- jezičnog, hrvatsko-talijanskog izdanja višekratno objavljena „Životopisa Malvine Trifković“, koji me zaintrigirao kao svježa i nevjerojatno privlačna prozna igra naj- različitijih motrišta. Prikazao sam knjigu, a mislim da je to i vrijeme osobna susreta s Bobom i Mirkom. Čitam ovih dana doista impresivno brojne reakcije na odlazak jednoga pisca, ali i opet licitiranje s pripadnošću/pripadnostima, identitetom/iden- titetima i slično. Ne znam bi li ili kako bi Mirko Kovač reagirao na ovaj skup iskrena poklonstva i poštovanja čovjeku i piscu, no za života je čini mi se dao mnoge, ako ne i sve odgovore, na stotinama mjesta svojih tisuća i tisuća objavljenih stranica, tako da su neke teme, sada pogotovo, doista suvišne. Napisat će Kovač u vezi s objedama, kojih nikada nije bio pošteđen, o „‘svjesnoj raboti jednog mladog i neprilagođenog pisca koji se očigledno muči s identitetom’... Ma s kakvim identitetom? Zašto bi me mučilo ono što me se nije ticalo?“ Ili: „Mnogi su ljudi prvi put pojmili što je to identitet stideći se postupaka svojih sunarodnjaka.“ Ili: „Dvostruki je (ili višestruki) identitet lijek da se čovjek sačuva od samoga sebe i vlastitih napasti, da se odupre zlim nasrtajima ‘kolektivnog terora’ i uopće fanatizma, da ne dopusti da ga bilo ka- kva ‘pravda’ ponese da učini drugomu nešto nažao.“ Ili:„Dijeliti identitet s bližnjima, poželjno je, ali nije poželjno gubiti oštrinu prema slabostima i zabludama identiteta u kojem si se pronašao.“ I završno o raznim određenjima na koja se poglavito pisce često nuka, reći će pisac u jednome razgovoru:„Što se pripadnosti tiče, za mene je to jezično pitanje, a ne nacionalno.“ A veliki je Matoš još davno upitao: „Pa kakve bi i svrhe imala nacionalna kultura da se njome može koristiti tek jedan narod?“ Sve je to čovjek i pisac Kovač znao, činio i tako djelovao ondje odakle su ga ispra- tili mržnjom, i ovdje gdje je u nekih i ponegdje bio dočekan u najmanju ruku s rezer- vom ili zazorom. Ostao je dosljedan, izravan, mudar, pošten, čovjekoljubac, kontra nametnutih ili lažnih vrijednosti i, nadasve, svoj. Nije htio u egzil, i o tomu je ostavio pisana traga, nego je izabrao ovo podneblje, ove ulice i trgove koji nas okružuju, poneke od ovdašnjih ljudi, očitujući se kako o korijenima tako i o vlastitu izboru, opet na fin, dostojan i dostojanstven, kovačevski U SJEĆANJE Mirko KOVAČ