Nova Istra

304 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija Žilić se najprije čita kao moguć znak bolesti, ili se pak govori o onima koji umiru i pod- sjećaju na smrtnost. Junakinja se trudi prikriti vlastite traume, napade panike, sve ono što je čini drugačijom od drugih. U jednoj od najboljih pjesama čitamo: „Kupujemo vrata. / Protuprovalna. / Ali bojim se, neprijatelj je već unutra.“ Spoznaja kako je nemoguće zaštititi se od vanjskoga svijeta, odnosno kako ne postoji jasna granica javnoga i privatnog, plaši lirsku junakinju, jer utočišta nema. U neke pjesme autorica unosi elemente vlasti- ta javnog života; autopoetski govori o pjesmi iz prethodne zbirke, ali i o njezinoj recepciji: „Prije nekoliko godina napisala sam tu pjesmu / Koja je postala prilično poznata / I izgleda da je dosta dobra. / Neki ljudi čak i plaču dok je čitaju“. Zanimljivo je kako u zbirci nalazimo tek pokoju pjesmu vezanu uz nostalgične prizore (takve su pjesme dominirale u knjizi „Prvi korak u tamu“). Uglavnom, ju- nakinja priziva sjećanja na zajednička ljetovanja, početke ljubavne veze. No ipak se čini kao da je odlučila raščistiti s prošlošću, ne sjećati se djetinjstva, života prije rata i iskustva rata, jer: „Koja je korist od tog sjećanja / Kad nema više ničega“. Prva pjesma tematizira trenutak rađanja djeteta: kada postaje majka, ona se zapravo okreće od prošlosti i otud atmosfera prijetnje: prijetnja je neizvjesnost vremena koje dolazi, jer ona sada odgovara „za cijeli jedan svijet“, odnosno za vlastitu obitelj. Osjećaj majčinske ljubavi preplavljuje je, štiti od izvanjskoga svijeta, no donosi strah: „Kada navečer uđem u sobu da te još jednom pokrijem, / Preplavi me strah od onih koji će ti ući u život“. Junakinju obuzima strah od toga hoće li biti do- bra supruga; u nizu pjesama hrabro progovara o vlastitim lomovima, prikrivanju „razvaljenosti“, o trudu koji ulaže da bude normalna , usprkos svemu: „Pred njom sam sabrana, / Velika i iskusna, / Meni isto trava ništa ne može, / Opaka sam i zajebana, još više nego ona.“ U nekim pjesamama spominju se i neki suvremeni, „postmoderni“ načini na koje ljudi u užurbanu ritmu pokušavaju „učiniti nešto za sebe“, vježbajući fitness ili „duhovne tehnike“, što junakinja tumačinpoluironičnim tonom, ili pak ostaje izvan oblika „rada na sebi“, a druženja ljudi, kojih se s nostal- gijom prisjeća, ostaju lišena su radosti jer „sve se izokrenulo“. Važno je istaknuti sljedeći stih: „Iz svoje djece izrasla sam tvrđa i tamnija“. Upra- vo je takva poezija Ivane Simić Bodrožić – umjesto rata, sjećanja na rat, hrabro se tematizira svagdan, koji nije ništa manje opasan od tzv. izvanrednih stanja, jer za naš smo svijet, spoznaje junakinja knjige, sami odgovorni. No „opasnost“ se krije i u nama samima, u samopriznanju činjenice da živimo na rubu, da smo bića koja prelaze granice i ne mogu uvijek kontrolirati vlastite strasti. O tomu je zapravo riječ u pjesmi o „prijelazu za divlje životinje“: „Imam prijelaz za divlje životinje, / ali bojim se, spuštaju se do grada.“ Znakovito je i hrabro, samoironično pjesnikinja označila vlastitu „junakinju“: