Nova Istra

301 Darija Žilić KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI nipošto ne znači bijeg od modernog senzibiliteta, jer autorica će u ljuvene pjesme unositi topose iz suvremena svijeta, povezujući moderno i tradicionalno. Posebno je zanimljiva autoričina ironija kojom se vješto otklanja od patetike, kao u pjesmi „Tako naoko zgodan bio je taj mladac“. Čini se kao da u ovome izboru pjesama prevladava svijest o surovosti života, jer život nas posjeduje, on je „bezobzirni nezasitni ljubavnik“ koji ne ostavlja ništa od nas samih. Nije stoga slučajno da u posljednjoj autoričinoj knjizi Vrijeme punog mjeseca dominiraju sjeta, pomirenost sa svijetom, odmak od stvari, a knjige postaju „okorjeli imunitet“, jedino utočište u okrutnom svijetu („Poništavam odmak“). U pjesmi „Možda ću preživjeti sebe“ autorica suprostavlja svoju zemaljsku egzisten- ciju i sebe kao netjelesnu i nestvarnu u svemirskom prostranstvu. Pita se je tek nakon smrti, u sunovraćivanju u svemir, početak istinskoga života, baš u „okrilju svjetlosnih zvijezda“? Izbor Šime Ešića zanimljivo je čitanje opusa Ljerke Car Matutinović, jer pred- stavlja autoricu cjelovito, kao slavljenicu senzualnog, ljubavi i strasti, no s druge strane predstavlja je i kao melankolični glas koji pjeva o životnoj preši koja me- lje, ratovima koji su se dogodili u devedesetima, udvorničkim ljudima, o ljudskoj pohlepi i nestajanju nade. S jedne su strane pjesme nevinosti , a s druge pjesme iskustva. Ponekad poante pjesama jesu deziluzija koju donosi ljubavno razočarenje ili uopće razočaranost životom („Djevojčica“, „Srce mi u oblacima“, „Za nas su samo drumovi, o viteže“), ili pak beskompromisan prikaz svijeta koji je napušten od Boga („Život je vrhunski meštar od mučenja“). Nerijetko se spominje ludilo svijeta, bezumlje (pjesnikinja kao da proročanski ispisuje vizije uništenja u pjesmi „Sonet o bezumlju“). Ljudi postaju izbezumljeni, otrgnuti od „molitava starinskih“, nižu se slike tjeskobe, smrt dječaka u Sarajevu („Balada o petorici dječaka“). No, čini se da ljubav, bezumlje svijeta, slike društvene nepravde... postaju okidači za samopro- pitivanje, refleksiju. Nije stoga slučajan čest motiv zrcala, jer upravo zrcalo je potre- ba za refleksijom, suočenje s istinom, sa samom sobom, ali i s tegobnim životom. U pjesmi „Među zvijezdama“ čitamo suprostavljanje astralnog i ovozemaljskog, a zvijezde su simbol zanosa, uznositosti, uzvišenog poimanja života. Ljubav, iako često slavljena, ili pak ironijski prikazana, ponekad dobiva oznake mraka, a crna ptica upravo je simbol praznine i tuge. Ipak, ovo je, kako autorica ističe, „nebajko- vito vrijeme“ u kojem ona ipak ispisuje bajkovite sonete u kojima se, osim voljenog, kao zaštitnik pojavljuje anđeo („Uzmi me na oblaku“). More je, pak, kako ističe u pjesmi „Moje tijelo osjeća miris mora“, ono koje uveli- čava i umanjuje te se čini kao da su stihovi Ljerke Car puni slika koje donose radost, a već pri novom valu i onu drugu stranu života, jer pjesnikinja nikad ne zaboravlja