Nova Istra

300 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija Žilić soneti preuzeti su iz knjiga: Vrijeme rastanka , Odiljat se , Bajkoviti soneti , Zarobljeno tijelo i drugi soneti ... Prva je pjesmau knjizi naslovljena „O jednom čudnom svijetu“. Nije slučajno izabrana, jer govori o nakaradnom svijetu nahvao , „čudnom svijetu“ poremećenih vrijednosti. Taj svijet izvanjski je obilježen cinizmom, vikom, patnjom, nepostoja- njem ljepote. U tom svijetu „Neki su gore a neki dolje kako to oduvijek biva“. Kao suprotnost tome mračnom svijetu autorica spominje sunce i more i nebo, i upravo će to biti metafore nekog drugog svijeta, koji postoji u knjigama, djetinjstvu ili u snatrenjima. Premda se Ljerku Car Matutinović prečesto označava kao „lirika is- povjednih predilekcija, romantičnu naturu i artista bogate osjećajnosti” (Saša Ve- reš), često se previđa to da je autorica oštra kritičarka suvremenog svijeta, njegovih devijacija, ali i ljudskog licemjerja i pohlepe. Reminiscencije na djetinjstvo i dom kao da naglašavaju potrebu da se u tegobnom životu, u tim „mračnim predvečer- jima“, nađe uporište, stalno mjesto sreće i sklada, a to je upravo roditeljska kuća. Kada slavi život, pjesnikinja pak bira slike mora, čempresa, djetinjstva: „...zar to nije svijet / odabran okom moga djetinjstva / u rastu igara dječačkih / nesvjesnih i hitrih poput ptica..“ („Ljepota disanja“). Pjesma „Kad već postoji planina“ govori upravo o teškoćama života s kojima se trebamo suočiti. Premda zanosno opjevava more i njegovu ljepotu, u nekim pjesmama nalazimo i slike ugasle prirode, napu- štenog mora, pa i planine, kao simbole prepreke. „Kad već postoji planina treba je / upoznati / srcem i uhom ko materinsku ri- ječ“. Upravo zato pjesnikinja poziva na borbu, na otkrivanje nepoznatih putova. I čini se kao da se u izmjeni tame i svjetla, u čežnji i boli, na valovima života, premeće lirsko ja , svjesno da nikad neće doseći cjelinu, niti sreću, jer „I kad slutim da sam našla sebe / u pjesmi smijehu ili kretnji mekoj / ćuteći tako da živjeti vrijedi, / tama se spušta na mene i tebe“ („Već dugo osjećam te kao ranu“). Kao utočište, osim doma, ostaje „zeleni otok“ kao utopija sreće, proljeće koje donosi buđenje i ekstazu („Kad mi se u proljeće“). Pjesnikinja nadahnuće crpi i iz renesansnih književnih tekstova, referirajući se na pjesmu dubrovačkog pjesnika Džoru Držića u pjesmi „Odiljam se moj viteže“, a poput Držića, i ona će nerijetko opisivati razna stanja vezana uz ljubav – od zaljubljenosti, hipertrofirana prikaza ljubavi, pa do razočaranja i zagovaranja ono- stranog svijeta. Povezujući arhajsko i moderni senzibilitet, autorica čuva i sjećanje na književ- nu baštinu, ali joj ne pristupa oponašajući je, već intertekstualnom igrom ili, kako bilježi kritičar Davor Šalat, pjesnikinja se odmiče od opore stvarnosne proze i zamata svijet intime u srednjovjekovno-dvorjaničku, renesanso-ljuvenu ili arhe- tipsko-bajkovitu motiviku. No, treba istaknuti kako sklonost tome imaginariju