Nova Istra

296 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Željka Lovrenčić glavlje prate citati ili obavijesti iz Biblije i autoričinih knjiga. U vještoj pisanoj i dinamičnoj dijaloškoj formi, koja potiče naše zanimanje, pratimo Dianino napre- dovanje u Ignacijevim vježbama, u analiziranju i shvaćanju Biblije i Isusova života. Ponekad joj je teško i posustaje, ali ne može odustati. Ona je Isusova učenica, nje- gova odabranica među mnoštvom i mora ustrajati na putu ljubavi. Sve je to lakše uz Njega, učitelja, prijatelja, potporu. On je tu da je usmjerava, da raspravlja s njom. Daje savjete kako postupiti u određenome trenutku, kako dalje krenuti. Opušta kad je napeta, ukida njezinu nervozu, uz njega lakše ispravlja pogrješke. Kao pravi prijatelji, ponekad se šale, a ponekad raspravljaju. Zajedno piju kavu: Isus pije kapučino, a ne voli kavu, pije zbog mene. On je sama Ljubav. I ne osuđuje me. Ne pita me ništa. Kada ga pitam, odgovara s blagošću. Tako sjedimo, smiješimo se i pijuckamo kapučino. Ovo je jedna od početnih rečenica i upućuje na igru, na druženje, na razigranost, na ugodu i opuštenost. Kako vrijeme Ignacijevih vježbi odmiče, tako su zadatci sve teži, a teme ozbiljnije. Autorica dolazi do zaključka da nije jednostavno prenositi Isusov nauk, ali prepreke uspješno savladava. Razvidno je kako se mijenja, jer dub­ lje ulazi u proučavanje Kristova života. Postaje ozbiljnija, svjesna svojih grješaka i onih drugih ljudi, krivih postupaka, bespotrebnih svađa i rasprava... Uvelike joj pomaže spoznaja da će uz Isusovu pomoć postati bolja, da će je život manje plašiti, da će biti spremnija na smionije korake. Osjeća se zaštićenom i sigurnom, jer njezin je prijatelj moćan i uvijek uz nju. S njimmože razgovarati o svemu; navodi je na razmišljanje o djetinjstvu, na ana- liziranje odnosa s roditeljima, bratom, sestrom. Podsjeća je na mladenačke grijehe u koje se, između ostalih, ubraja i udisanje ljepila. Otvoreno i hrabro, Diana se u razgovoru s Isusom dotiče i svojih mračnijih trenutaka, očaja i tuga. Suočavanje sa sobom olakšava joj ispreplitanje doživljaja iz njezina života s poglavljima iz Isusova. Mogućnost da Isus bude uz nju kad god ga pozove, pruža joj osjećaj duševnoga spokoja. On je uz nju u autobusu, na ulici, na poslu, u kući; u trenutku dok pere posuđe i onda kad vodi psa u šetnju, za vrijeme ugodnoga razgovara s prijateljica- ma ili onda kad plače. Tu je da je smiri, usmjeri, utješi. Ali, ne ide baš sve glatko. Ljudski je, ali nije lako praštati onima koji te svakodnevno ponižavaju i tlače na poslu koji ionako ne voliš i koji radiš jer moraš preživjeti, ili ga pak voliš i toliko si uspješan da drugima smetaš, onima koji se iživljavaju na nekome jer misle da je slabiji, a zapravo ga se boje jer u dubini duše shvaćaju da je plemenitiji i bolji od njih. Nije lako braniti se od vječne zavisti mnogobrojnih ispodprosječnih zloduha čije je kraljevstvo zemaljsko, koji su posebno pakosni prema ljudima koji se ni na koji način ne uklapaju u njihov svijet.