Nova Istra

290 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Božidar Alajbegović PET ambalažom. Pritom se ne ograničava samo na vizualno, odnosno opise boja i oblika, već dočarava i teksturu predmeta, a veliku pozornost pridaje i mirisima te zvukovima. Usto, nabrajalačkim postupkom nizanja kratkih rečeničnih sklopova autorica dojmljivo postiže dojam nervoze, osobito u dionicama u kojima je supruga u ulozi pripovjedača. Kompozicijski, rukopisna arhitektonika se temelji na digresivnosti; aktual- ni događaji ili emocionalna stanja prizivaju asocijacije na u prošlosti proživljena iskustva koja posredstvom digresivne dionice ostvaruju svoje mjesto u rukopisu, čime se pospješuje psihološka karakterizacija likova. Dok, prisjećajući se prošlih zbivanja, junakinja preispituje svoje odnose s bližnjima, što joj donosi uglavnom sa- mootkrivajuće bolne spoznaje koje tmurnim koloritom dodatno bojaju sadašnjost, njezin suprug manje je sklon kontemplaciji i samopropitivanju. Njegov je karakter statičan, riječ je o prilično pasivnoj osobi nesklonoj analitičnosti i lišenoj izraženije želje za promjenom nezadovoljavajućeg stanja, bar do trenutka kad spozna da više nema povratka. No, tad je za promjene prekasno – brak je tada, kao i ljubav uosta- lom, već mrtav. U slučaju supruge, autorica dojmljivo gradira rastuće nezadovolj- stvo, sve do trenutka kad supruga shvati da joj je svejedno, da je više nije briga jer je „ predugo bila medicinska sestra koja titra oko neizlječivoga “, te se odlučuje na odlazak i konačno dokinuće života u nezadovoljstvu i očaju. Suprug se, pak, s druge strane postupno pretvara u alkoholičara, za što alibi pronalazi u ratnim traumama. Reminiscencijske epizode autorica koristi i radi dirljive tematizacije dječjega sti- da pred vršnjacima zbog svojih roditelja i naknadnog kajanja zbog toga u odrasloj dobi, te vječne žalosti zbog zatomljivanja emocija koje gajimo spram roditelja, ali ih ne iskazujemo. Bar ne onoliko koliko bismo trebali. Jer, osim beletrizacije ras- pada braka i kopnjenja ljubavi između dvoje ljudi, važna tematska odrednica jest i jaz među generacijama, kao i detektiranje elemenata kojima patrijarhalnost nanosi štetu u međuljudskim odnosima. Znatnu pozornost autorica pridaje problema- tizaciji roditeljstva, načina na koje se odnosimo prema djeci, kako ih odgajamo, zanemarujemo, ili pak gušimo pretjeranom brigom. Usto, autorica piše o ženama kao gospodaricama kuće i o njihovim postupcima da po svaku cijenu dobiju ono što žele, „kormiraleći“ kućanstvom tako da održavaju suprugovu iluziju kako je kormilo neprekidno u njegovim rukama. Autorica piše i o dosad u našoj prozi ri- jetko tematiziranu problemu – o mukama koje proživljavaju žene živeći uz muževe oboljele od PTSP-a, koji desetak i više godina nakon svršetka rata, ratna događa- nja stalno iznova proživljavaju, i nikako da izađu iz tog svijeta. „Ničiji sinovi“ roman je o življenju života u grču, zbog nezadovoljstva, nerealizi- ranosti, trauma, predrasuda, zbog nerazumijevanja i kajanja, o životu kao svakod- nevnoj nesreći, tjeskobi, nemiru i strahu, o životima podređenima očekivanjima