Nova Istra

286 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Mario Kolar Poetizacija temporalnosti Unatoč činjenici da postoje pjesme u kojima vrijeme ne igra nikakvu ulogu, Pavličić napominje kako u velikom broju hrvatskih pjesmotvora 20. stoljeća vrijeme čini više ili manje važan aspekt pjesme, a u ne tako malom broju predstavlja i samu temu, dominantan motiv ili glavni ključ za čitanje pjesme. Interpretirajući tako pjesme različitih formalnih, stilskih, poetičkih i ostalih obilježja različitih autora u rasponu od početka do kraja 20. stoljeća, Pavličić ustanovljuje sedam tipova vre- mena koji se pojavljuju u pjesmama. Prvi i najčešći tip naziva „astronomskim“ vremenom. Riječ je o vremenu koje proiz­ lazi iz vrtnje zemaljske kugle, a ima dva vida – kalendarsko i kronometarsko vrijeme. Već i letimičan pogled na naslove pjesama u bilo kojoj antologiji modernog hrvatskog pjesništva, primjećuje Pavličić, zorno pokazuje kako je taj tip vremena vrlo čest – iz samih je naslova brojnih pjesama vidljivo kako će se govoriti o vremenu, o jutru ili večeri, ili pak proljeću, jeseni itd. Dok bi astronomsko vrijeme odgovaralo na pitanje koje je vrijeme, „meteorološko“ bi vrijeme, kao drugi tip, odgovaralo na pitanje kakvo je vrijeme. Pjesme tako nerijetko govore (doslovno ili ne) o sunčanom ili kišovitom, ili pak vedrom ili oblačnom vremenu. Treći tip vremena u Pavličićevoj podjeli odgovarao bi na pitanje kada se događa zbilja pjesme pa mu dodjeljuje naziv „povijesno“ vrijeme. Ono je više nego prethodna dva determinirano književnim razdobljem u kojem pje- sma nastaje, jer neka razdoblja više teže bijegu u prošlost (npr. moderna), druga ostaju u sadašnjosti (međuratno razdoblje), a treća negiraju povijesno vrijeme (druga polovica stoljeća). Budući da neke pjesme imaju i prave male fabule i likove , četvrti tip vremena odnosi se na životnu dob tih likova , jer uvijek moraju biti barem stari ili mladi, a Pavli- čić tu temporalnu komponentu pjesama naziva „egzistencijalno“ vrijeme. Svim ovim četirima tipovima vremena zajedničko je, između ostalog, da su po- vezani s onim što se u pjesmi vidi i čuje, odnosno povezani su s, kako ih Pavličić naziva, fabulom i likovima pjesme. No, i same te fabule imaju svoje trajanje, a Pavli- čić to vrijeme, kao peti tip u svojem sustavu, naziva „vremenom pjesme“. Mehani- zam koji omogućuje da se, opisujući vrijeme, progovori o mnogo dalekosežnijim stvarima, Pavličić naziva „simboličkim“ vremenom. Najjednostavnije govoreći, u tom se šestom tipu vremena radi o postupku kada se opisivanjem npr. jeseni ustva- ri govori o nečemu drugom, npr. smiraju života, ili opisivanjem sunca o radosti, odnosno kišovitih oblaka o turobnosti itd. Posljednji, sedmi tip vremena Pavličić naziva „književno vrijeme“. Riječ je o signalima koji nam govore u kojem je književ- nopovijesnom vremenu pjesma nastala. Ti signali nisu gotovo nikada neposredno predstavljeni, no razmjerno ih se lako može prepoznati, i to na svima ili samo nekoj od razina poetske strukture, od onih izvanjskih i najuočljivijih (metrička forma, stil itd.), do onih koji se tiču smisla i značenja teksta.