Nova Istra

284 TIPOLOGIJA LIRSKE TEMPORALNOSTI Pavao PAVLIČIĆ: Vrijeme u pjesmi , Matica hrvatska, Zagreb, 2011., 393 str. Premda je danas uglavnom relativizirano, tradicionalno učenje o književnim rodo- vima, vrstama i žanrovima implicitno i dalje živi i u najsuvremenijim istraživačkim praksama koje se, tobože, bez ostatka odriču stare poetike i retorike. Tako se npr. lirske pjesme, svejedno bile tradicionalno poimane kao izraz pjesnikovih čuvstava ili suvremeno kao strukture označitelja koje prerađuju označenike, rijetko proma- traju kao književne tvorevine u kojima vremenske dimenzije igraju značajniju ulo- gu. Odnos prema vremenu obično se proučava u proznim ili dramskim tekstovima, dakle u dužim književnim sastavcima koji sadrže radnju i likove. Posebno se tem- poralni odnosi uvažavaju prilikom proučavanja žanrova kao što su povijesni roman ili drama, pa i (pogotovo starija) povijesna epika u stihu. No, iznimno uspješan, i u našoj znanosti o književnosti vrlo rijedak pokušaj sagledavanja važnosti temporal- nih odnosa za lirsku poeziju u svojoj knjizi Vrijeme u pjesmi ponudio je sveučilišni profesor, književnik, esejist i prevoditelj, akademik Pavao Pavličić. Moderna lirika u središtu Proučavanje višestrukih odnosa između vremena i moderne hrvatske lirike, čime se, najkraće rečeno, bavi ova knjiga, jedan je od plodova Pavličićeva dugogodišnjeg bavljenja domaćom dvadesetostoljetnom poezijom. Započevši istraživački rad in- teresom za razdoblje baroka, što mu je i ostalo jednom od glavnih opsesija, kao i općenito starija hrvatska književnost, sve do danas, Pavličić se u pojedinim istra- živačkim fazama detaljnije bavio i hrvatskim dramskim stihom, odnosno stihom općenito, te problemima klasifikacije književnosti. No, jedno od najistaknutijih