Nova Istra

281 Milorad Stojević KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI re. Gdjekad ta štiva funkcioniraju kao interakcije, kadšto kao digresije, a ponekad kao ravnopravni i neophodni tekstni integrativi, koji uskaču u pomoć sadržajnoj nakani, možda i kao odmor od vlastita teksta, kao „punjenje“ štiva referencijalnim potrebama. Osim što je takvo autorstvo, jednako su fleksibilne i teme. One su naizgled uni- verzalne. Naime, svako djelo koje inzistira na specifičnostima unutar općega, ot- kriva modele u kojima ta specifičnost opstoji. Ponajprije je to antropološko struk- turiranje kojime se čovjek obraća svijetu iz sebe, kako bi rekli filozofi. Stoga je način toga globalnog obraćanja svijetu promišljene i jedinstvene jedinke ponajprije u Rakovčevu registru tema. Fleksibilan je i stil toga obraćanja, a u sebe, dakako, uključuje i igru pisanja iz naravi autorova specifikuma. Tako Rakovac izmjenjuje prozni tekst s poezijom, štivo koje oponaša, ili jest izvješće, spaja s visokim proznim stilom, memorabilije s „istinitim činjenicama“, to jest stil fictiona se uključuje u stil factiona , itd. Glede odnosa fiction/faction , Rakovac premetanjem tih odnosa tekstu nudi i to da se uvi- jek i ne razaznaje što je piščeva imaginacija, a što pak puka činjenica, pa to stvara privid literarizacije i u teksturi koja nije imala biti takvom. Mnoge prozne opser- vacije mogu se usporediti s tzv. viđenjima (vizijama) prošloga i budućega, jasno sa suvremenom intelektualnom i adaptibilnom fizionomijom. Vrhunac takvog miksa je i uklapanje ulomka dokraja još nenapisana Rakovčeva romana u takovrsno ispre- pleten tekst. Pridonose teksturne nakane i tome da Kvarnerski otočni lucidar shvatimo i kao putopis Rakovčev, ne po sobi kao u X. de Maistrea, nego po sebi , intelektualni dnevnik kojem naslovna „smjernica“ služi tek kao, istodobno, povod i privid. Na jednome mjestu i sam autor priznaje: Naum da napišem putopis po tom mojem otočnom suzavičaju, i prije će biti putopis po samome sebi, nosim u srcu i mislima još od davnog prijateljstva, ponavljam, s pokoj­ nim Brankom Fučićem, osobito nakon čitanja njegovog bedekera o Apsirtidama, i eto – knjigu upravo pišem. (Lucidar, str. 44.) Da je tome tako, svjedoči osebujna ekspresivnost i nehinjena strast u iskaziva- nju. Sukladno je to i jeziku teksta ove knjige. Autor jednakopravno rabi i čakavšti- nu i standardni jezik, čije kombiniranje pridonosi znatnim stilističkim markacija- ma, ali slijedi i mijene stilova pisanja, koje se daruju pojedinim temama, navlastito onima koje su ili kontemplativne, ili pak razigrane u provedbi. Promatrajući u toj protegi Rakovčevu knjigu, ona strukturom podsjeća i na niz suvremenih apokrifnih tekstova, suvremenih po senzibilitetu, ali drevnih po idej- noj osnovi – ima u toj knjizi tekstova koji su, namjerno ili ne, dvojbene vjerodostoj- nosti, ali jednako tako doimaju se kao spisi koji pretendiraju na istinitost podata-