Nova Istra

280 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Milorad Stojević prilagođenom strukturom, namjenom i ostalome, zašto se onda čuditi tome što Rakovac posiže za lucidarskom prividnom strukturom, sužavajući, iz literarno- -kulturoloških razloga, tzv. opseg zanimanja, jer je danas nemoguće da srednjovje- kovna enciklopedija ostane na medievalnim nogama. Glede lucidara, još je nešto zanimljivo. Preveden je na češki, s kojim jezikom naši glagoljaši imaju „tajanstvene“ odnose, barem u dva navrata, a ti „navrati“ svode se na to da su Hrvati od učitelja postali učenici, pak je u XV. stoljeću jedan naš gla- goljaš sa češkoga preveo tko zna koju kompilaciju lucidara. A bio je, kao i Rakovac – Istranin, bez dvojbe. Taj je prevoditelj hrvatskoga, istarskoga, lucidara smatrao da je potrebito dodati u tu enciklopediju podatak o Istri i o Učki, podatak koji nema ni njemačko ni češko izdanje, o Honoriju da i ne govorim. Bez obzira na čehizme u Petrisovu i Žgombićevu izdanju, Rahovac, glede lu- cidarske provenijencije, ima još neke sličnosti. Lucidar je dijaloško djelo, razgovor između učitelja i učenika. Rahovac to izravnim oblikom u knjizi Kvarnerski otočki lucidar ne primjenjuje, ali je razvidno kako je on gdjekad učitelj, nama čitateljima, a kadšto učenik onih koji su mu dali ideju, recimo klasično inspiraciju za temu. A tema nas vuče na kvarnerske otoke . Ne, doduše, sve, ali na njihovu, rekao bih romantično njihovu dušu povezanu s Rakovčevom Istrom. Legenda koja je stvorila 36 otoka, školjića i sličnih pojava na moru kvarnerskome, tema je Rakovčeve priče. Tema u viševrsnu viđenju: književno-imaginativnome, toponimskom, etnonim- skom itd. Ima u tim temama individualna promišljanja, romantičnih predodžaba o postojanju prastare Arkadije i suvremene Utopije, narodnih pjesama, legenda, kulturoloških asocijacija, žanrovskih (lucidno lucidarskih!) miksanja, sjećanja, no- stalgija itd. Rakovcu su otoci, mitski nazvani Apsyrtides, poslužili da se približi sebi kao dijelu te priče, pa je knjiga i stanovit intelektualni dnevnik koji ne svjedoči samo o opscenaciji otocima o kojima piše, prvovrsno o Cresu i Lošinju (ali i o Unijama, Susku, Iloviku, Golom otoku), negoli i propitivanje o sebi samome kao otoku, pro- pitivanje o svome psihološkom profilu i svemu onom ostalom što taj profil traži za vlastito oblikovanje. Profiliranje otoka je i profiliranje ljudi, prijatelja, ljubavi, zavičaja, svrhe opstan- ka uopće. Neosporno je kako je Milan Rakovac u svojoj inspiraciji, relacijama i slič- nome kretao putem koji su utrli suvremeni „srednjovjekovnjaci“, poput zajedničkog nam prijatelja Branka Fučića, ali i onih koje je sam Rakovac nabrojio u predgovoru. Dosjetljivo je autor u postupku primijenio one elemente koje vežu postmoder- ni tekst sa srednjovjekovnim, odnosno to potonje kao postmoderno. Ponajprije se to u Kvarnerskom odotčnom lucidaru očituje u fleksibilnom autorstvu. Rakovac u svoj tekst pripušta tuđa štiva, ali za razliku od medievalna teksta navodi im auto-