Nova Istra

274 KOD MARULA 2013. Morana ŽUNEC Skamenih se. Nije micala, a ja ništa nisam rekao. Progutah slinu. Nešto se mora učiniti. Smješkala u ogledalu. Baš kada sam mislio iz svega se povući, njezin dlan poklopi mi prste (one ruke ko- jom sam još uvijek držao dio kraja lančića) i snažno ih otisne o svoje rame. Otvorio sam usta i zijevao kao riba, ali – ništa. Što to ona izvodi? Sada se lančić mogao izvući samo na jedan način. Vještica mi je postavila klopku. Njezin pogled to mi je potvrđivo. Kš, kš ... čuo se zvuk četke u pozadini. Zagledah se u udubinu njezinih grudi (stojeći ponad prizora) kao da gledam u po- nor u koji treba skočiti – brzo i bez daha. U glavi mi je bio žamor. „Jesmo spremni?“, čuo se povik iz hodnika. Gospođin dlan još me uvijek čvrsto držao, a drugu sam ruku otirao o hlače od pa- ničnog znojenja. „Čekamo Vas, Serge“, gospođa me podsjetila. Dahtao sam, napravio grimasu, a potom odlučih zaroniti. Baš kad sam pomislio da sam uspio vršcima prstiju dohvatiti onu nesretnu karikicu lančića, umjesto da mi ruka poleti natrag uvis, ona posve propadne i nestade. Nestade, gdje? Točno na lijevu blizanku gospođe Moncetti! Osjetih pod dodirom nešto oblo i meko sa šiljkom na vrhu, od čega mi uzdrhti Adamov ud. Kroz svaki prorez moga dlana kao da se prelijevao puding. „Oh!“, čuo se uzvik, ali ne s mojih usana. Gospođa Moncetti slobodno je i lascivno držala moj dlan na svojim grudima i mije- sila njime kao da smo u kuhinji za štednjakom. Mio Dio! 2 Nisam se stigao ni prepustiti tome trenutku, a sve je već bilo gotovo. Moj dlan našao se vani, a gospođa na vratima. Bila je spremna za izlazak. „Vi ste zvijer“, rekla mi je prije no što je izišla i ostavila me zabezeknutog. Nisam shvaćao čime sam zaslužio taj naziv; isprva sam bio zbunjen, ali kada prona- đoh lančić (koji je bio kriv za sve) u svojoj ruci, shvatih da sam upravo dobio titulu. 2 (tal.) Moj Bože!