Nova Istra

273 Morana ŽUNEC KOD MARULA 2013. vrata. Nešto im je dugo trebalo da se spreme. Uskoro sam tome dočuo razlog. „Dragi, netko, trebam pomoć...“, glas gospođe Moncetti dolazio je iz sobe niže, ali nisam reagirao. „Serge, dragi?“, tada sam čuo svoje ime. Oh, ne. „Trebam vašu malu pomoć, Serge!“, ponovilo se. Nisam imao izbora. Ustao sam od stola i izišao na hodnik. Pet metara dalje ugledao sam profesora Moncettija kako marljiva polira svoje cipele. Sjedio je na malom stolčiću i izgledao poput dječaka koji odbija čuti glas svoje majke. „No, no, vidi što hoće!“, potjerao me rukom nakon što me kratko pogledao i vratio se svome poslu. Produžio sam do vrata njihove spavaće sobe i pokucao. Nadao sam se da ovoga puta neće biti uspinjanja, napinjanja i prčenja pod kakvom komodom, dok tražim nepostojeći dio ukosnice. Računao sam da je moja tjelovjež- ba za taj dan bila odrađena (skidanje zavjesa i hvatanje moljca, dok si gospođa zami- šlja da sam kakav plesač flamenka), jer je bilo već sedam sati. „Slobodno“, čuo sam njezin zvonak glas i odškrinuo vrata. Do tada nikada prije nisam ušao u spavaću sobu svojih domaćina; to se nikada prije nije tražilo od mene niti je bila soba za razgledavanje. U prvi tren primijetio sam bračni krevet i velik masivni ormar pokraj njega. „Uđi, dragi“, u brzom razgledavanju omeo me gospođin glas i ugledao sam je kako sjedi za stolčićem pred ogledalom. Bila je obučena u crvenu haljinu s odrezanim rukavima i, kada sam se dovoljno pri- bližio, s izrazitim prednjim otvorom koji je nagoviještao njezin dar prirode. Gospođa Moncetti počela je zapomagati na račun svoje ogrlice. Nisam shvaćao. Ah, želi da joj je stavim. Tiho sam uzdahnuo i približio joj se za još koji korak. Vrata su bila odškrinuta, a u pozadini čuo se zvuk struganja četke – što se može dogoditi? Kako naivno. Pružila mi je lančić bez okretanja, kao da drži rukavicu u ruci, i napeto je čekala. Čim sam zamahnuo lukom oko njenoga vrata, čulo se – ah, kako divne ruke imate, Serge – čim sam je slučajno okrznuo po vratu kažiprstom – ah, kako li su samo me­ kane – čim sam stao petljati oko karika – kako ste spretni, Serge! Preznojih se. Nisam znao da ovo može biti teško. U jednom trenu dio kraja lančića utekne mi! Poput zmije kliznuo je u njedra gospođe Moncetti i tamo ostao.