Nova Istra

272 KOD MARULA 2013. Morana ŽUNEC slučaju, ako bi se radilo o djetetu, a u drugom ako bi se radilo o starijem gostu. Pro- fesor Moncetti ne bi dobio ni smiješak, već pluralitet opominjućih prijetnji. No što će, siromah, znao je svirati, ali mu je to bilo dopušteno samo u posebnim prigodama. Moja strast s gospođom Moncetti nije odmah započela. Nakon što sam joj bio predstavljen u kuhinji, a ne u primaćoj sobi (zbog čega je moj domaćin dobio jezikovu juhu), osim u nekim slučajnim susretima, nisam bio često počašćen njezinom nazočnošću. No nisam znao da sam sve to vrijeme bio na obzoru lovca, koji proučava plijen i priprema se za napad, dok je žrtva neuka. Meni je treba- lo vremena da primijetim neke znakove njezine privlačnosti (a i da ugušim krivnju prema svome mentoru), dok je njoj trebala samo posebna prigoda. Posebna prigoda – ne u obliku Božića, Uskrsa, rođendana ili godišnjice – već kao dobra procjena prikladnog prostora i situacije. No, da me gospođa Moncetti zavodi- la, jest! Gotovo svakom prilikom i to čak pred vlastitim mužem u nekoliko situacija. Njezino zavođenje najčešće je uključivalo mehaniku – koji god zadatak bio težak ili lak, moja pomoć se uvijek tražila. Njezina omiljena tehnika bila je zazvati me usred čišćenja ili micanja stvari, te bi mi ugodnim glasićem naredila neka se popnem, protegnem, ispružim i što još sve ne, da bih najzad dohvatio traženi predmet ili sitnicu. Kada se nađete pred takvim zahtjevom, onda ubrzo shvatite kako se osjeća sirovo meso u izlogu. „To je odlično, dragi Serge. Uvijek ste mi od pomoći“, zapjevušila bi na kraju, kada bi joj bilo dosta. No to je tek bio početak; sve je krenulo od gledanja, ali uskoro je prešlo na bliske kontakte. Jednom me gospođa zamolila da se provučem u smočnicu i dohvatim staklenku od krastavaca (profesor Moncetti drijemao je poslije ručka), no budući da je prostor bio tako uzak, a ona tako široka, bilo je neizbježno da se njeno poprsje otrusi o mene na izlasku, poput brusnoga papira. Ispričavao sam se kao lud, mlad i plah, ali ona me gledala kao da će progutati ključ od vrata, i tko zna, možda nikada ne odemo odatle. Zbog te sam se žene znao crvenjeti kao ni zbog ikoje u životu. I do nebesa, hvala joj na tome! S vremenom sam shvatio da gospođa Moncetti postaje nestrpljiva, iako nisam na- slućivao do kojih razmjera, kada me pozvala u spavaću sobu. Bilo je to sasvim obično predvečerje, a moji domaćini spremali su se izići na večeru. Meni je palo u zadaću da ispravim testove koje mi je povjerio profesor Moncetti, a njemu pak da si ulašti cipele. Radovao sam se samoći i posljednjem komadu pite, koji me čekao u smočnici. Gledao sam na sat u profesorovoj radnoj sobi i pitao se kada ću čuti škljocaj ulaznih