Nova Istra

271 Morana ŽUNEC KOD MARULA 2013. Nije bilo lako izbjeći sjećanje na gospodaricu kuće. Gospođa Moncetti bila je neobičan spoj žene; kao što se znala brinuti za svoju ljepotu (limunska kiselina i mliječne kupelji), tako se brinula i za kućanstvo (la- vanda i mnogo lavande, te maslinovo ulje) – povrh svega, znala je i kuhati. Svake nedjelje osobno bi pripremila objed, iako su u kućanstvu imali služavku koja je to radila ostalih šest dana u tjednu. Objed bi uvijek počinjao s pancettom ili rižotom od povrća (ovisno o sezoni); nastavio bi se s glavnim jelom – riba ili perad; te završio desertom – mostarda di frutta ili hladnom kremom od jabuka. Krema od jabuka je bila posebna delikatesa, jer ju je jedino gospođa Moncetti uspijevala napraviti. No znala je ona raditi i druge stvari izvan kuhinje. Njezina omiljena razbibriga bila je sunčati se na terasi, ali tako da zraka sunca niti malo ne dotakne njezinu kožu, ili odlaziti na frizuru susjedi, gospođi Enzi, i tamo provesti cijelo prijepodne. Njezin je raspored bio obilat; od odlaska na tržnicu, is- pijanja kratke kave u centru, do preslagivanja slika u obiteljskom fotoalbumu. Ne znam zašto je često voljela listati te albume, budući da Moncettiji nisu imali djece. Sjećam se kada sam je prvi put upoznao, bilo je to u kuhinji. Profesor Moncetti doveo me na moj prvi objed svojoj gospodarici – da, gospodarici – jer sam vrlo brzo otkrio tko dirigira palicom u ovoj kući. Gospođa Moncetti zvala se Carlotta i za ženu je imala prilično čvrst stisak. Možda bih prvo trebao reći nešto o njenom tjelesnom obrisu, koji bi s obzirom na veličinu mogao zauzeti stranicu i pol, ako si dam oduška. Gospođa Moncetti bila je punašna žena, ali je svoje obline nosila s mnogo dostojanstva. Nije imala uzak struk niti malenu pozadinu, ali imala je lijepe crte lice. Usnice su joj bile pune i velike, nos malen, a oči sjajno zelene. Nikada nije stavljala šminku na lice; nije joj trebala. Imala je tamne obrve, guste trepavice i zdrav ten. Nikada je nisam vidio s ružem na usnama, iako sam je jednom zamolio da ga stavi radi mene, ali molba mi nikada nije bila uslišena. Nikada je nisam zvao prvim imenom, jer to nije radio čak ni njezin suprug. Svaki doručak u kući Moncettijevih nalikovao bi kakvom kazališnom komadu koji bi priredio Ionesco. „Jeste li vidjeli moje naočale, gospođo Moncetti? Što je za večeru, gospođo Mon- cetti? Još kave, gospođo Moncetti?“ Na svaki odgovor, suprug bi samo izustio:„Ah, izvrsno“, a onda bi se u pozadini čuo neki apsurdan komentar poput: „Netko je pomaknuo klavir.“ Gospođa Moncetti bila je opsjednuta kućnim klavirom, iako on nije imao nikakve svrhe. Sama ga nije znala svirati, ali je smatrala da ga kao otmjena dama mora imati u primaćoj sobi. No, čim bi se netko odviše približio toj ispoliranoj kutiji, odmah bi kao kobac skočila na nj, bilo to sa zabrinutim ili pak ponosnim smiješkom. U prvom