Nova Istra

268 KOD MARULA 2013. Daniel RADOČAJ IAKO SAM EKONOMIST Ne volim poslovne ljude. Oni ljeti nose duge hlače do gležnjeva i žive u sterilnim stanovima s premalenim prozorima da bi primili dovoljno dnevnog svjetla. Imaju skupe mobitele kojima uspješno vode poslovne svjetove, ali nemaju vremena pročitati nekoliko dobrih knjiga. Volim soboslikare. Oni znaju hodati na ljestvama i napraviti kapu od jučerašnjih novina. Dok rade, mogu istovremeno fućkati. I ja znam fućkati, ali se bojim visine, no usudio bih se biti, recimo, slastičar. MIŠKA I JA Ja nemam veliku mišku, ali je često pijan pokazujem za šankom. Ustvari, nije ona baš mala, onako, obična je, rekao bih. Možda malo nakrivljena ulijevo. Mrvicu. Ne znam jesu li sve miške nakrivljene u tu stranu ili tek slijede svoja politička nasto- janja? Mene politika ne zanima (jer nisam miška). Ne zanimaju me ni miške (jer nisam političar). Svejedno, šaljem sve imbecile redom u mišku, kao da je velika. Kao da joj je osamnaest kilometara, a ne centimetara. I one što nas kradu, i one što nas lažu, licemjerne, nasilne, zlobne ili pohlepne... Svi nek’ lijepo idu u mišku, na koju, kako s godinama ćelavim, sve više sličim. Plašim se, jednom će nas možda, negdje, zamijeniti u gradu. BEZ DODATNE OPREME Imam djevojku, osnovni je model. S malo prijeđenih kilometara iako nerado ističe godinu proizvodnje. Puno radi, malo troši. Nije reciklirana, ali ekološki je prihvat- ljiva (ne zagađuje okolinu). Brzo dođem s njom do plaže, kroz grad, uz izloge sa sniženjima, nešto sporije. Kupljena u gotovini za sto tisuća poljubaca. Garažirana od prvog dana. Uredno servisirana. Prođem je sa šmrkom čim se malo zapraši. Uglav- nom kod kuće, ponekad i na terenu . Nema alarm, ali se svejedno ne naslanjajte; nadzirem parking kroz prozor!