Nova Istra

248 GDJE IMA DIMA... Sanja KNEŽEVIĆ Proste kapi iživljeno će kliziti, spremne na Pobudu. Noćas odbijam odbijanja, razumsku pukotinu između nas, periodične stanke razmišljanja, i svo vrijeme koje je moglo biti naše. Naslanjam te na Sebe, tamo gdje i pripadaš. Iživljenog u Mraku mojih Spona, gledam te kako Prodireš... Pokaži mi način na koji Grizeš, trupla svojih Ludila. Nabacane Grudi čijim milovanjima stvaraš Ime. Rašlje kojima grebeš, tanku nježnost Dodira. Način na koji skidaš i svlačiš, pore golotinje, bezglavih strujanja, mokrih, vlažnih, snažnih udaranja o beskonačnost. Želim znati Šapat tvoga disanja, način na koji otvaraš sebe. Vrištanje tvojih Očiju dok posljednjim trzajima drhtiš. Nazovi nas kako hoćeš. Prostranstvom Htijenja, užarenim Željama,