Nova Istra

241 Maja SABLJAK GDJE IMA DIMA... ... Ona ima srce boje cedrovine I snove u nijansama božura i suncokretovih peteljki. Iza sebe ostavlja miris ciklama i zrelih marelica, U njoj pronalaze utočište oni Koji plaču u sjenama magnolija. Ponekad zamišljam da sam morska pjena Koja joj dodiruje gležnjeve I zrak koji joj obavija usne, Koji upija svaki njezin pokret, Koji se odražava u mozaiku njezinih zjenica. Njezine misli spavaju u dubinama mojih vena, U svakoj pori koja upija njezin glas Čujem ju kako diše. Ostajem skamenjen u njenom postojanju I obrisima njene sjene, Sve za čime sam do sada tragao Pronašao sam u svakom predmetu o koji se okrznula. Jer ipak, Ja sam samo odraz blijede zvijezde Na njezinom noćnom nebu, Umiruća krijesnica u njezinu vrtu Bijelih makova i divljeg šipka.