Nova Istra

232 GDJE IMA DIMA... DanieL RADOČAJ visokih oblaka koje vješto dohvatim svakim novim zapisom, za radnim stolom sobe s pogledom na život. BLUES NAPUKLOG SRCA Oduvijek sam više cijenio one djevojke koje bi mi, bez dlake na jeziku, odlučno sasule svaku moju manu u lice i za sobom nepovratno zalupile vratima stana, udarcem od čije bi se jačine ključ u cilindru brave hipnotizirajući njihao idućih dvadeset minuta. Za razliku od onih koje su uvijek imale pravovaljane diplomatske argumente zašto je bolje ovako , odlazile plačući i kasnije se više puta pomirljivo vraćale s premalo sačuvanog morala da bi smogle snage na glas pitati: – Možemo li pokušati još jednom? Negdje u tom međuvremenu i ja izgubim hrabrost, ili me tek jednostavno počne previše boljeti kurac za ženu koja je svo vrijeme moje tugujuće samoće uspješno odrađivala razlog svoga odlaska na nečijem stražnjem sjedalu automobila, da bih odgovorio ono što doista naivno mislim: – Možemo! Jebiga, ako on neće suprugu ostaviti zbog nje, zašto bih ja to učinio sa svojom usvojenom samoćom?