Nova Istra

229 Bruno Brežac GDJE IMA DIMA... nije bitno kako dok se dâ na znanje (jer pretpostavke su sranje, op.a.) THE LOSS OF SOMETHING UNKNOWN IS NEVER FELT Život je čekanje i ja mu lažem da mi se ne žuri dok mislim stoga bivam a što sâm je proces do konačnosti u ovom trenu sasvim nebitne jer taj je tren već sada prošlost ko usne što su instrument nebrojenih vatrometa introspektive osim tvojih koje ostaju daleko iako zamišljam ih blizu poput plamena plešu oko mojih osjeta tu i tamo koji fantomski ugrizu drenažom gnoja mojih biografija liježem na posteljine mačaka pokriven toplim poplunima snova ususret praznini kojom popunit ću svoju dok laste budu čekale na jugu u tvojim lasima sprat ću sa sebe tugu žalim al želim kišu i sunce ujedinjene da stvore nam dúgu