Nova Istra

217 Boris Domagoj BILETIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU cijeniti, iako o vrijednostima i značenju nekih njegovih ‘mojih simpatija’ i prijatelja možemo imati i oprečna mišljenja. (...) ...kada od oduševljeničke opojnosti urednič- kog djelovanja i stvaralačkog osobnog doprinosa u Balentovićevim ‘Susretima’ ništa drugo ne bi ostalo trajno vrijedno, nego neki puki činjenični povijesni podaci, kad bismo zaista u građi ‘Susreta’ pronašli samo neki dan smrti nekog manje poznatog pisca ili neki anegdotični opažaj koji isijava tračak atmosfere neke bliske minule pojavnosti, to bi bilo uisinu mnogo, jer takvih životvornih, korisnih podrobnosti ne nalazimo u priznatim i uvaženim knjigama i revijalnim smotrama.“ Balentović je, tipično, komentirao ovaj Vaupotićev tekst, ne pretjerano zadovoljan njegovim naslo- vom, napisavši kako bi mu umjesto „oduševljenika“ bolje pristajao epitet „upornik“ ili „očajnik“. A glede čovjekova boravišta/prebivališta pak, tada je napisao:„Pisac živi u vlastitu svijetu, bez obzira na ‘dekor’ svakidašnjice.“ No, objavio je nekoliko godina nakon toga komentara intervju s Vaupotićem u „Susretima“. Balentović je posebice afirmirao svoje zavičajne Slavonce, no trudio se djelovati integrativno uzimajući u obzir čitav hrvatski kulturni i književni prostor, a osobi- te simpatije i naklonost pokazuje prema nekim hrvatskim piscima muslimanima. Kada je podrška i poticaj (tada) mladim piscima posrijedi, Balentović je, primjeri- ce, otvorio stranice negdašnjim mladcima Željku Kneževiću, Đuri Vidmaroviću, Andriji Vučemilu (dapače, s fotografijama), a uvažavajući drukčija mišljenja rado je polemizirao, kako s etabliranima tako i, opet, s nekoć mladcima, primjerice s Boži- darom Petračem, Miloradom Stojevićem i dr. I jedan kuriozitet: nedavno je, točnije u travnju 2013., u sklopu „Šoljanovih dana“ u Rovinju bilo riječi o životu i djelu Viktora Vide (u povodu 100. obljetnice rođenja). OVidi se, znamo, razmjerno dugo nakon II. svj. rata, pa i nakon piščeva samoubojstva u Argentini, nije smjelo pisati niti javno govoriti, a led su šutnje i straha probili Vlatko Pavletić i, upravo, Balen- tović, obojica 1969., s tim da Balentovića nitko ne spominje (naime, u „Susretima“ objavljuje u dva navrata Vidine pjesme i „zakašnjeli“, kako veli, nekrolog pjesniku). Vrijeme je kazati i poneku o zastupljenosti piščeva drugog zavičaja, Istre, sa svo- jim ljudima i temama, na stranicama Balentovićevih „Susreta“. Pregledali smo usve 21 svezak časopisa, izdanja od prve 1967. godine do posljednje 1993., što je uku- pno 27 brojeva od 30 objavljenih. Valja reći da je urednik prednost dao manjemu formatu (jeftinije!), osim kratko početkom 1970-ih kad se priklonio srednjemu, no opseg je uglavnom bio sličan, najčešće 2 do 2 i po arka (32-48 str.), ali ima brojeva skromnijega obima; bilo je dvo- i trobrojeva. U zaglavlju najčešće stoji„proza, poezi- ja, osvrti“, ali i „književna zbirka“,„mali literarni magazin“ i sl. Istarski su motivi neri- jetko resili naslovne korice „Susreta“, mahom kao fotografije ili pak likovni pejzažni radovi u različitim tehnikama (Motovun, Buje, Bale itd.). Nabrojit ćemo samo značajnije priloge vezane za Istru unutar opće kulturne i