Nova Istra

216 PRILOZI O ZAVIČAJU Boris Domagoj BILETIĆ i napisati cjelovitiji tekst o „Susretima“. Sada, na pragu jeseni 2013., imam cjelovit uvid u ediciju, te će to nadam se – meni ili komu drugomu – poslužiti za opširniju i podrobniju analizu svih brojeva i godišta, a možda komu pozvanom i za izradbu bibliografije Balentovićeva časopisa! Vaupotić u tekstu „Oduševljenik iz Umaga...“, objavljenom u „Maruliću“ god. 1975., s naklonošću piše o Balentoviću i njegovu časopisu, iz kojeg napisa izdvajam ove misli: „...iako je povremeno u naslovu časopisa stajala neka ‘fiktivna’ urednička oznaka pododbora Matice hrvatske ili skupnog ‘redakcijskog odbora’ – osnivač, za- četnik, pokretač, nosilac trajanja i postojanja tog lista, njegov odgovorni, glavni i jedi- ni urednik (često i jedini pisac stvaralac) bijaše Ivo Balentović. (...) U današnje doba takvih entuzijasta iliti oduševljenika sve je manje, onih odanih žrtvovanju sebe stvari i dobrobiti književne slave, vrednovanja, preocjene i priznanja drugima o kojima piše. Naravno, čak i kad bi takav fanatični ustrajnik i odani poklonik – ‘unaprijed iz- gubljene stvari’ – književnosti Ivo Balentović imao i neke male vlastite koristi u tom ustrajanju, u uređivanju svoga vlastitog, nezavisnog časopisa, to je prema značenju, općoj koristi njegova lista, neznatno. Svakako, on kadikad i sebe, posredno ili nepo- sredno, stavlja u središte zbivanja, prikazujući se nesretnikom i mučenikom, kao što su i svi ostali koji su nesrećom svog izbora, znanja i htijenja postali ili ostali hrvatski književnici. Uistinu, najslabije, ne po izražajnoj estetskoj već po didaktičkoj strani svog poziva, najmanje uvjerljivo djeluju njegovi autobiografski zapisi i jeremijade, kad istupa kao odvjetnik samog sebe i svog književnog rada. To je logički razumljivo, jer uvijek netko drugi mora potvrditi našu vrijednost, značenje ili nam određivati mjesto, a ne mi sami vlastoručno. Međutim, taj dio u časopisu nije najbitniji u sadr- žajnom bogatstvu lista. // ‘Susreti’ su značajni po nekoliko svojih temeljnih oznaka. Oni su susreti sviju onih pisaca i javnih djelatnika raznih vrsta umijeća i umjetnosti koji su s (ne)pravom, nesrećom, nekim životnim slučajem izvan središta, pisaca od kojih neki nisu mnogo značili, ili možda i neće značiti u povijesti naše kulture kao pokretači novog, izuzetnog ili veličajnog (...), ali su tu prisutni, nezaobilazni, zvali ih mi minoresima, malim piscima, sumnjivima, problematičnima – svojim djelom, željama i ostvarenjima, koliko god ona bila nekom neznatna, neprimjetna ili dvoj- bena. Međutim, Ivo Balentović samozatajno kao samaritanski otkrivač, sveprisutni tolerantni iscjelitelj rana i brazgotina prošlosti i sadašnjice, za svakoga ima ljudsku blagu riječ razumijevanja, opraštanja i priznanja. On je zaštitnik malenih, zaborav- ljenih, izgubljenih, ili onih koji nisu znali u životnim preobražajima steći ugodnu književnu zavjetrinu ili hladovinu slasnog položaja i masne prihode. (...) Osim toga, urednik ‘Susreta’ na stranicama svoga glasila zabilježio je od bibliografskog podatka do većeg osvrta djela niza i suvremenih spisatelja, pružio im stranice i za njihove pri- loge, posebno za niz mladih pjesnika, te taj urednički blagohotni entuzijazam treba