Nova Istra

215 Boris Domagoj BILETIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU i afirmativno pisao opet jedan iznimnik, također zaboravljen a zaslužan svestrani naš književni djelatnik, Petrovaradinac Miroslav Vaupotić. On je posebno naglasio činjenicu da Balentović u negdašnjem društvenom kontekstu (dodajem: u komu- nističkom jednoumlju i potpunom partijskom političkom nadzoru nad kulturom i pisanom riječju) uopće uspijeva tiskati i raspačavati svoj časopis – poput nekoć, početkom 20. stoljeća, jednoga Ulderika Donadinija i Antuna Branka Šimića, tih osebujnih blistavih meteora novije hrvatske književnosti. Bio je Balentović članomDruštva hrvatskih književnika od 1972., među prvima i kao najstariji pristupio je 1990. novoosnovanu Istarskom ogranku DHK i rado surađivao u „Novoj Istri“. U njoj sam mu objavio: ulomak iz neobjavljena romana „Slučaj Petra Samca“ (1997.) i iste godine priču „Ekaterina“, zatim ciklus od šest pjesama (1998/99.) i ogled „Tin Ujević jučer i danas...“ (2001., možda i posljednji autorov tekst objavljen za života). Budući da ipak postoji neka „viša pravda“, Balen- tović je donekle priznat i time što je primio nekoliko važnih nagrada i priznanja, a zastupljen je konačno u književnim antologijama, panoramama, enciklopedijama i leksikonima, naposljetku i u Hrvatskoj književnoj enciklopediji te u Istarskoj enci- klopediji (2005.). Opširnije o Ivi Balentoviću može se pročitati u mojoj spomenutoj knjizi „Glasi književne Istre” (izbor studija, ogleda i kritika o suvremenoj hrvatskoj književnosti u Istri do 2000., Pula, 2002.), uvršten je u moju panoramu „I ča i što i kaj” (iz suvremene hrvatskoistarske lirike, Pula, 1997.) te u našu (u suautorstvu s Antunom Milovanom) knjigu „Gradovi i obzori” (putopisi suvremenih hrvatskih autora iz Istre, Pula, 2006.); dostupan je i moj noviji informativni članak o njemu na stranicama Istrapedije (www.istrapedia.hr) ; i Daniel Načinović zastupio ga je u knjizi „Priče iz Istre” (hrvatski pripovjedači XX. stoljeća, Pula, 1999.). Sudjelovao sam i u postumnom objavljivanju njegova romana„Cirkus” (Vinkovci – Pula, 2007.). Balentović, taj književni „oduševljenik“ kako ga naziva Vaupotić, jednako je za- dužio rodnu Slavoniju i izabranu Istru u kojoj se bio skrasio, a Umag osobito i u mnogome, i ne samo živeći u tome gradu, i ne samo objavivši, primjerice, prvi kul- turno-povijesni vodič Umaga i okolice. Da, živio je u Istri, no ponekad se činilo kao da iz Slavonije nikada nije otišao, ali zaokupljale su ga i istarske teme, ambijenti i atmosfere, kako kulturne činjenice, tako i one društvene. Ipak, dobro je razumio Istru! To čitamo iz mnogih njegovih tekstova, osobito onih potpisanih imenom, pseudonimom ili nepotpisanih na stranicama časopisa „Susreti“ koji su, ponovimo i potcrtajmo, zapravo svojevrstan fenomen. Napominjem da je postojala i nakladnič- ka djelatnost u okviru „Susreta“, ali njome se ovdje ne bavim. Pišući ovaj tekst s proljeća ove godine, imao sam uvid u preko 90 posto svezaka/ /sveščića„Susreta“, a za ovu sam prigodu najviše konzultirao dostupnu građu iz fon- da Sveučilišne knjižnice u Puli, s nadom da ću uskoro imati sve brojeve u rukama