Nova Istra

214 Boris Domagoj BILETIĆ, Rovinj ČASOPIS „SUSRETI“ IVE BALENTOVIĆA I ISTARSKE TEME U NJEMU Uz 100. obljetnicu piščeva rođenja Svestrani književnik, istarski Slavonac ili slavonski Istranin, Ivo Balentović (Žu- panja, 15. travnja 1913. – 4. kolovoza 2001.) puna je četiri desetljeća svoga burnog, sadržajnog i stvaralaštvom prebogata života bio stanovnik Umaga, od 1961. pa sve do smrti. Napisao je u Istri svoje najbolje knjige i stranice. Ondje, međutim, osim jedne spomen-ploče, koliko znamo nema obilježja tome piscu , nijedan se javni pro- stor u Umagu ne zove njegovim imenom, nijedna ustanova, pa dakle ni kulturna. Ništa neobično u nas i za naše navade, običaje i (ne)prilike kada je kultura posri- jedi, osobito ona pisane riječi, a posebice ako se radi o čovjeku samotniku, izvan struja i općih tokova ili, pogotovo u Istri, prevladavajućeg mentaliteta podneblja, dakle o nekomu koji je nenametljivo trajao i stvarao na rubu i periferiji, izvan sre- dišta društvene moći, postrance od klanova i koterija, onkraj svakog partijskog/ stranačkog konteksta i slično. Za komunističke je vlasti bio nepoćudan, pa je svoj uglavnom inozemni novi- narski životopis i djelovanje tijekom Drugoga svjetskog rata, koliko znamo, u po- raću platio nepravedno teško i višestruko, radeći sve i sva, preživljavajući s obitelji kako je znao i umio, ali uvijek uporan, nepopustljiv i dosljedan, pa i tvrdoglav po- lemični detaljist. Iz životopisa napisana vlastitom rukom, koji sam tekst dobio od Balentovića kao pripomoć za poglavlje o njemu u knjizi „Glasi književne Istre”, citiram izvorno svje- dočanstvo: „I njemu, u daljnjem toku, otkidoše od biografije dvije tisuće dana iz- gubljenih i nepovratnih. Poslije, pedesetih godina, s povratkom u ‘normalni život’ susreti s procesijom ograničenja i neprilika: izmišljanje optužaba, podvale u tisku na koje ne možeš odgovoriti, blaćenje imena, ignorancija, zatvorena vrata izdavača i redakcija, primitivne ali pogubne podvale…” Pišući tekstove koji idu u red gotovo svih književnih vrsta, objavljujući jako puno (u NSK, primjerice, obrađene su 82 njegove jedinice), kvalitativno doduše neujed- načeno, ostavio je ovaj autor niz dobrih knjiga i stranica, mnogu dojmljivu pjesmu, nezanemariv urednički trag, a napose kada je riječ o njegovu, de facto, privatnu časopisu „Susreti“. Njih uređuje i objavljuje u Umagu od 1967. do 1993., u tride- setak brojeva i nešto manje svezaka, o čemu je svojedobno lijepo i realno, poticajno